FORUM PUT VJERNIKA

[Ebu Ahmed]

ISLAMSKI UČENJACI OSUFIZMU I SUFIJAMA
Prevod: Ebu Abdus-Selam
Izdavač: Mektebetu El Guraba

Pitanje:
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. U mojoj zemlji se nalaze kaburovi dobrih ljudi koji su uzdiggnuti i na kojima se nalaze građevine, turbeta ili mauzoleji. U sred kabura se nalazi mala rupa u kojoj je prašina kojom se potiru ljudi u potrazi za bereketom (teberruk) i lijekom. Ljudi dolaze u godišnju posjetu ovim kaburovima u određđenom vremenu a to je mjesec redžeb ili u drugim mjeseccima. Prilikom tih posjeta vlasnicima kaburova se prinosi žrtva odnosno kolju se ovnovi. Tom prilikom se kod istih okupljaju muškarci i žene, trgovci kao i razni zabavljači. Za vrijeme tih posjeta se slavi kao što se slavi za bajram a kaburovi se tom prilikom najgore ponižavaju i njihovi stanovnici uznemiravaju.
Molim uvaženu ulemu da mi odgovori kakav je proppis uzdizanja kaburova i gradnje na njima i kakav je propis u pogledu ovakvih posjeta kaburovima? Da li su to šerijatsski propisane posjete kaburovima na koje je posticao Ebu Kasim Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Molim vas da mi date fetvu po tom pitanju neka vas Allah, Azze ve Džellle, nagradi i neka Allah, Azze ve Dželle, putem vas okoristi islam i muslimane.
Odgovor:
Islamska ulema je odgovorila na ovo pitanje a ovdje ćemo ukratko spomenuti njihove odgovore.
Prvo. Ulema je u svojim fetvama pojasnila da niko od stvorenja, bilo da je u pitanju poslanik, melek ili Allahovi štićenici (evlije), ne donosi korist niti štetu i da mrtvaci u suštini ništa ne pomažu živima niti im šta mogu pomoći kod Allaha, Azze ve Dželle. Naprotiv, mrtvi trebaju žive kako bi molili Allaha, Azze ve Dželle, za oprost njihovih grijeha.
Ako znamo da prvak svih ljudi, od prvog do posljeddnjeg, naš Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio u stanju da pribavlja korist ili štetu pa kako da to bude u situaciji neko drugi mimo njega?
Na osnovu toga konstatujemo da nije dozvoljeno vjerovati da mrtvaci pojedinih kaburova (bez obzira o kakkvim je pobožnjacijma riječ) mogu pomoći ili naštetiti nekomme uopšteno. Vjerovati u takvo nešto predstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere islama.
Drugo. Ulema je također pojasnila da je poduzimannje putovanja (pritezanje sedla) radi posjete nekog kabura novina u vjeri, te da to predstavlja zabranjene novotarije.
U šerijatu je prenešena zabrana poduzimanja puttovanja (pritezanja sedala) kako bi se posjetilo neko mjesto zbog njegove svetosti osim u slučaju tri mesdžida.
Naime, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ne poduzima se putovanje (ne pritežu se sedla) osim radi possjete tri džamije. Radi ovog mog mesdžida, Mesdžidul-harama (Mekka) i Mesdžidul-aksa (Jerusalem).”
(hadis bilježe Buharija, Muslim i drugi)
Treće. Ulema je naglasila kako je zabranjeno izdizannje kaburova iznad zemlje više od jednog pedlja jer je Posslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji od njega prenosi Alija, radijAllahu anhu, rekao:„Ne ostavi nijedne slike a da je ne premažeš niti ijednog kabura koji je uzvišen a da ga ne poravnaš!” (hadis bilježi Muslim)
Četvrto. Učenjaci su također naglasili da je svaka gradnja na kaburu uopšteno zabranjena kao i pravljenje betonskih ili gipsanih grobnica te pisanje po istim i sjedannje po kaburovima. U tom kontekstu se prenosi hadis od
Džabira ibn Abdullaha, radijAllahu anhu, da je rekao: „Zabranio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se bilo šta piše po kaburovima.” (hadis je zabilježio Ebu Davud i ibn Madže)
Peto. Ulema je također ukazala na razliku između šerrijatski propisane posjete kaburovima koja ima za cilj opommenuti čovjeka, posjetiti ga na ahiret te činjenje istigfara za mrtve tom prilikom nasuprot novotarskih posjeta kabburovima mnogobožačke prirode, prilikom kojih se čovjek (kroz ibadete) želi približiti ili umiliti vlasnicima pojedinih kaburova putem prinošenja žrtvi, zavjeta, traženja pomoći od mrtvih i drugih stvari koje spadaju u veliki širk koji čovvjeka izvodi iz vjere islama.
Ovo su ibadeti koji se upražnjavaju jedino prema Allahu, Azze ve Dželle, pored kojeg nema drugog Boga, jer je Uzvišeni rekao: „Reci:„Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gosspodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je narađenno i ja sam prvi musliman.” (El-En’am, 162-163) Zatim riječi Uzvišenog: „Zato se Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji.” (El-Kevser, 3) Jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je prokleo onoga ko zakolje (prinese žrtvu) nekome mimo Allaha.” (hadis bilježi Muslim)
Šesto. Ulema je potvrdila da je pravljenje rupe na kaburu i stavljanje prašine u nju kako bi se činio teberruk tj., tražio bereket ili lijek, stvar koja vodi u veliki širk koji izvodi iz vjere islama.
Sedmo. Također su upozorili na opasnost od drugih grijeha prilikom ovih posjeta kao što je miješanje muškarraca i žena, zatim okupljanje trgovaca i svirača koji koriste bubnjeve kao i druge stvari koje dovode do smutnje.
A treba napomenuti da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo one žene koje posjećuju kaburove. Hadis billježe Ahmed i Tirmizi.
Zatim su učenjaci naglasili da je zabranjeno izdvajati neki mjesec u godini za posjete kaburovima evlija a posebbno u svetom mjesecu redžebu. Takav popstupak predstavvlja put u veliki širk kojeg, ako čovjek umre s njim, Allah, Azze ve Dželle, neće nikome oprostiti. Jer je i Poslanik, sallalllahu alejhi ve sellem, rekao: „Nemojte uzeti moj kabur kao mjesto svetkovanja (svetište).” (hadis bilježi Ebu Davud)

[Ebu Ahmed]

Sada ćemo navesti imena nekih učenjaka koji su izdalli ove fetve i na njih stavili svoj potpis:

1. Ahmed ibn Ismail El-Umrani, 2. Mukbil ibn hadi El-Vadi’i, 3. Dr Ibrahim El-Karibi, 4. Dr Abdul Vehab Dejlemmi, 5. Muhammed Sadik Muglis, 6. Abdulmedžid Zindani, 7. Abdulaziz Ed-Debei’, 8. Abdulmuhsin Sabit, 9. Abdulmmedžid Er-Rejmi, 10. Ukajl El-Maktari, 11. Muhammed ibn Abdulvehab El-Vesabi, 12. Dr Ahmed Muhammed Ez-Zebbile, 13. Ahmed Hasan El-Muallim, 14. Ismail El-Anesi, 15. Muhammed El-Mehdi, 16. Abdurrahman ibn Abdullah Šemile, 17. Husejn ibn Mahfuz, 18. Omer Ahmed Sejf, 19. Abdulkadir Eš-Šejbani, 20. Salih El-Vadi’i, 21. Tarik Abdul- Vasi’a, 22. Abdullah El-Hašidi, 23. Nasir El-Kerimi, 24. Isa Šerif, 25. Ahmed Hasan, 26. Alij Barujs, 27. Alij ibn Fetini, 28. Abdullh El-Humejri, 29. Ahmed Ehif, 30. Emin Dž’afer, 31. Amar Našir, 32. Muhammed El-Vadi’i, 33. Arif Nur, 34. Alij Makbul El-Ehdel, 35. Muhammed Salim Ez-Zubejdi, 36. Muhammed Sad El-Hatami, 37. Hasan Es-Sagir El-Edhhel, 38. Murad El-Kudsi, 39. Ismail Abdulbarij, 40. Hasan Ez-Zumi, 41. Hakim Zubejd Abdulkerim En-Nu’mani, 42. Muhammed El-Ma’meri, 43. Abdullah Fejsal El-Edhel, 44. Omer Sekim.
IMAM IBN HAZM EL ENDELUSI
Imam Ebu Muhammed ibn Hazm Endelusi u svojoj knjizi, ‘El-Faslu fil-mileli vel ehvai ven-nihal’, o sufizmu i sufijama, na 30-31 str., kaže: „Među sufijama postoji skuppina koja tvrdi da među božijim štićenicima (evlijama) ima onih koji su bolji od svih poslanika i vjerovjesnika.
I kažu da onaj ko dostigne najveći stepen štićeni-štva (vilajeta) sa njega spadaju sve obaveze s kojima je došao Šerijat kao što je namaz, post, zekat i ostalo.
Također mu se dozvoljavaju svi harami kao što je zinaluk, konzumiranje alkohola, i drugo. Na taj način su sebi dozvolili žene drugih i uz to još kažu: „Mi vidimo Allaha i govorimo sa njim, sve što pomisle naše duše to je istina.”
Vidio sam čovjeka od njih kako govori ove riječi: „Zaista Allah ima Majeh ime koje ima trideset i šest harfovva i nema nijednog harfa od arapskog alfabeta osim jedan. S tim jednim oni koji imaju veliki stepen dolaze do istine.”
Također je rekao: „Obavjestio me je jedan čovjek koji je prisustvovao sijelu istine (mudžalesutul-hakk) da je jednog dana ispružio svoju nogu pa je dozvan: ‘Tako se ne sjedi na sjelima vladara!!!’ Poslije toga nikada više nije pružao noge.” Hoće da kaže da je bio u medžlisu - sijelu sa Allahom, Azze ve Dželle.
Ebu Hadir Nesebij i Ebi Sijah Semerkandi i njihovi prijatelji kažu: „Stvorenja su neprestano sa Allahom”
Ebu Sijah kaže: „Nije dozvoljeno meso životinja koje zakolju kitabije (kršćani i židovi), a Ebu Bekr je poggrješio
što se borio protiv otpadnika, a ashabi koji ga nisu podržali u tom pitanju su u pravu.”
Ebu Šu’ajb El-Kalal kaže: „Zaista njegov Gospodar posjeduje tijelo u liku čovjeka, ima meso, krv, raduje se, žalosti se, boluje i zdravi”.
Neke sufije govore: „Zaista naš Gospodar hodi sokkacima, tako ponekad hoda u liku luđaka kojeg kamenuju djeca dok mu ne raskrvave pete.”
Znaj, Allah ti se smilovao, da je ovo jasan kufr - nevje-rstvo i da su to riječi ljudi koji prave spletke islamu.
I još dodaje Ibn Hazm: „Znajte da svako onaj ko zappadne u ovo teško nevjerstvo a ko se deklariše kao pripaddnik islama njegovi korjeni se vežu za šije i sufije. Među sufijama ima onih koji govore: ‘Onaj ko spozna Allaha, Azze ve Dželle, sa njega spadaju šerijatske obaveze’, a neki još dodaju: ‘Taj se spojio sa Allahom, Azze ve Dželle’.”
Čuo sam da u Nejsaburu u našem vremenu postoji neki čovjek sufija po nadimku Ebu Seid Ebu Hajr baš ovakko ima dva nadimaka istovremeno koji ponekad oblači vunenu odjeću a ponekad svilu koja je inače zabranjena muškarcima. Ponekad dnevno klanja i po hiljadu rekata a ponekad ne klanja ni farza niti nafilu. Ovo je očito nevjersstvo Allahu se utječemo od zablude.
IMAM ŠEVKANI
Ovo su odlomci iz njegove knjige, ‘Es-savarimul-haddad el-kati’a li’alaiki mekalat erbabil-ittihad’, što bi se moglo prevesti, ‘Oštre sablje za izreke sljedbenika ittihada’.
U ovoj knjizi se spominju mišljenja Ehli Sunnetske uleme u pogledu propisa po pitanju sadržaja sufijskih knjiga u pogledu zablude i zabluđivanja kao što je npr., ‘Fususul-hikem’, i ‘Futuhat’, od Ibn Arabija, zatim, ‘El- Bud’ od Ibn Sebi’in, i ‘Insan kamil’ od Abdulkerima El- Džejlija. Zatim stihovi koje je napisao El-Farid pod nazivvom, ‘El-Kasida Ta’ije’, i drugo.
U svojim stihovima imam Ševkani kaže:
Oni su se poigravali sa svijetom u pogledu njihove
vjere s namjerom da im je upropaste
Haladž bijaše utro puteve njihove zablude
Muhjidin ibn Arabi također, nepozdravljen bio
Farid sa Tai’jom također
On im zabludu propisa i pozva ih u nju
I ibn Seb’in ponižen bio svrstava se u vrhunske
džahile i predstavnike ove ideje
Džejlij se također pokazao vrsnim na tom polju i
sa tim hodio
Njegov Insan je očiti kufr u koji niko ne sumnja
A Talmesani je izjavio kako su mu sva stidna
mjesta učinjena halalom
Došli su pred svijet sa akidom vahdetul vudžuda
i iznijeli očite laži
Ako je tačno ono što se prenosi, imami su ih proglassili nevjernicima i za njih propisali udarac sabljom i od toga ih niko ne može odbraniti.
Na čitavom dunjaluku ne postoji kufr ako ovo što su iznijeli ne predstavlja kufr.
Oni su nas pozvali na njihovo nevjerstvo a kufr je najgora osobina za onoga ko je njime zadovoljan.
EBU HASAN EŠ’ARI O SUFIJAMA
Imam Ebu Hasan Eš’ari kaže: „Među sufijama se nallazi neki čovjek po imenu Ebu Šuajb koji misli da se Allah, Azze ve Dželle, raduje ako je čovjek pokoran njegovim šti- ćenicima (evlijama) i da se nasuprot toga žalosti ako se su mu ljudi nepokorni. Tj., na isti način kao što se žaloste i raduju stvorenja.
Zatim kaže: u Nisaku se nalaze neki ljudi koji misle da ibadetom mogu postići stepen kojim bi sa njih spala obaveza činjenja redovnih ibadeta i da im mogu biti dozzvoljene zabranjene stvari kao što je zinaluk.
Među njima ima i onih koji smatraju da ibadetom mogu dostići stepen tako da vide Allaha, Azze ve Dželle, da jedu džennetsko voće, da još na dunjaluku grle hurije i da ratuju protiv šejtana.
Neki od njih misle da svojim ibadetom mogu postati bolji od poslanika i časnih meleka.
Ovaj govor Ebu Hasana Eš’arije potvrđuje ono što je rekao imam Hašiš kada je spominjao sufijsko ubjeđenje o mogućnosti postizanja deredže tako da sa čovjeka spadne obaveza pridržavanja propisa vjere i obaveza izvršavanja ibadeta, te kako se po njima čovjek uzdiže (prema tom steppenu). Kao dokaz za to uzimaju riječi Uzvišenog Allaha: „Obožavaj Allaha dok ti ne dođe ubjeđenje (jekin).” (Hidžr, 99)
A kada ti dođe jekin, tj., kada dospiješ do istine i spoznaje sa tebe spadaju obaveze Šerijata. Sufija po njima na svom putu spoznaje prvo bude slijepoposlušni učenik (murid) zatim sljedbenik (salik) a zatim postaje onaj koji je stigao do cilja (vasil).
Vasil (onaj koji je stigao do cilja) bi trebao označavati onoga ko je dostigao do istine spoznaje. Tada sa njega spadda obaveza propisa kao i obaveza činjenja ibadeta.
Ovo je govor imama Ebu Hasana Eš’arije, koji je umro 324 h.g. Iako se on ubraja među prve generacije koje su se susretale sa sufijama u odnosu na njihovo širenje kao i na razvoj sufijske misli i filozofije.

[Ebu Ahmed]

HAFIZ IBN HADŽER
Hafiz ibn Hadžer prenoseći od imama Kurtubija kaže: „Što se tiče novotarija koje su izmislile sufije po ovom pitanju, to je stvar oko čije zabrane nema razilažennja među ulemom.
Ali strašću opijene duše su nadvladale nad mnogimma koji se smatraju činiteljima dobra tako da mnogi od njih rade i ponašaju se kao luđaci i djeca. Od tih djela su i ritualni plesovi sa posebnim pokretima.
Ovaj bezobrazluk je dostigao vrhunac kada su to proglasili ibadetom i dobrim djelima koja ih približavaju Allahu, Azze ve Dželle, te da je to nešto što uzdiže njihovo stanje - hal.
Ovakva djela su od djela heretika (zindika otpadnikka od islama) i onih koji su zalutali. Allaha, Azze ve Dželle, molimo za pomoć.”
Hafiz ibn Hadžer dodaje: „Ovakva djela imaju konttra-efekat od onoga što oni žele njima postići i još više poggoršavaju njihovo stanje.”
(Hafiz ibn Hadžer, Fethul-bari, 2/442)
IMAM ABDURRAHMAN IBN MEHDIJ
El-Hilal je rekao: „Rekao sam Abdurrahmanu ibn Mehdiju: ‘O Ebu Seide u našem mjestu se nalaze ljudi od ovih sufija, pa mi je rekao: ‘Ne približavaj im se jer sam među njima vidio takvih slučajeva koji su dospjeli do ludila a neki su postali heretici, zindici otpadnici od islama.” (Telbis Iblis, 257)
EBU BEKR IBN EL-ARABI MALIKIJ
Ebu Bekr ibn El-Arabi Malikij (ehli sunnetski učenjak) kaže: „Kategorički tvrdimo da je nevjernik ko niječe ili ugoni u laž neko od pravila i propisa Šerijata...”
I kaže: „Složili su se fekihi idžmaom u Bagdadu u vremenu Muktedira od malikija na čelu sa kadijom Amrom Malikijom da se ubije Haladž i njegove pristalice zbog njegovog poistovjećivanja sa Allahom i akide hulula, tj., fizičke izmješanosti stvorenja sa Stvoriteljem. Kao i zbog njegovih riječi: ‘Ja sam sa istinom.’, iako se vanjštinom pridržavao općih odredbi Šerijata. Učenjaci nisu prihvattili njegovo pokajanje.” (Sijerul-e’alam nubela’, 19/327)
EL KADI IJAD
Kaže: „Šejh Ebu Hamid Gazali koji nam je prenio ružne vijesti i odvratna djela, koji je zastranio na putu sufizma. Bijaše se koncentrisao na sufizam te je postao jedan od daija sufizma. Na tom putu je napisao poznata djela. Kod nas u Magribu po naređenju sultana a po fetvi fekiha spaljuju se njegova djela, te se savjetuje izbjegavvanje istih, zato to i ispoštuj.” (Sijerul-ealam nubela’, 19/327)
EBUL-VEFA’A IBN UKAJL HANBELI
Ibn Ukajl, Allah mu se smilovao, je bio Gazalijev drug te nakon što je spoznao stanje sufija reče:
„Ne želim biti sa sufijama. Oni mutekellimi (apollogetičari, racionalisti) napadaju akidu kroz sumnjičennje Šerijata i ubacivanjem šubhi (sumnji) u pamet ljudi, a sufije poništavaju djela i zakone, kao i zakone svih vj-era svojim riječima: ‘Moje srce me je obavjestilo od mog Gospodara’. Naime njemu nije potreban Poslanik, sallalllahu alejhi ve sellem, i njegov Sunnet.”
Došao sam do zaključka da je put onih mutekellimma (racionalista) sumnja, a put ovih sufija je tumaranje.
ŠEJH SEJID SABIK
Šejh Sejid Sabik kaže: „Koliko je samo izgradnja mauuzoleja po kaburovima i njihovo uljepšavanje nanijelo štete zbog koje plače islam. Od toga je pojava ubjeđenja (akide) kao što je akida nevjernika u pogledu kipova. Pa su ih velličali misleći da su oni u stanju da im pribave korist i da od njih odagnaju nevolje. Zatim su ih učinili predmetom od kojih potražuju da im riješi njihove potrebe i utočištem kod kojeg traže spas. Od njih traže ono što Allahovi robovi inače traže od svog Gospodara.
Poduzimaju putovanja do kabura i turbeta pojedinih ljudi, potiru se o njih tražeći bereket, i od njih traže pommoć u nevolji. Ukratko rečeno oni rade sve ono što su radili džahili u džahilijetu u pogledu prinošenja ibadeta kipovimma. Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.”
I kaže Sejid Sabik: „I što je najgore pored činjenja ovog teškog zla i jasnog nevjerstva ne možeš naći da se zbog toga iko u ime Allaha, Azze ve Dželle, ljuti i ne možžeš vidjeti ljubomore u pogledu očuvanja ove časne vjere, niti alima, niti studenata, niti ministra, niti princa niti vladara.”
Do nas su doprle mnoge vijesti, u koje nema sumnje, da mnogi od ovih obožavaoca kaburova ili većina njih da u slučaju rasprave sa njima zatražiš od njega da se zakune Allahom, Azze ve Dželle, da bi se krivo zaklinjao. Pa kada bi poslije toga bio upitan: ‘Tako ti tvoga šejha i tvog ubjeđenja spram ‘tog i tog evlije’, tada bi zamucao i oborio glavu i priznao bi istinu.
Ovo je najjasniji dokaz da je njihov širk iznad širka onih koji govore da je Allah jedan od dvojice ili da je Allah, Azze ve Dželle, jedan od trojice.
(Sejid Sabik, Fikhus-sunne, 1/402)
IMAM ŠAFIJA
Imam Šafija je za svoga života vidio početke formirranja sufijske misli i najviše se od sve uleme i svih imamma suprostavljao sufizmu. Od njega se u tom kontekstu prenose mnoga predanja.
Tako se prenosi da je Bejheki zabilježio u, ‘Menakibu Šafi’ijj’, 2/208, čuo sam Šafiju kako je rekao: „Ako bi se čovjek na početku dana prihvatio sufizma ne bi dočekao podne a već bi ga vidio kao ludaka.”
Šafija je rekao: „Nikada nisam vidio nijednog sufiju a da je normalan, osim Muslima Havvasa.”
Bilježi Ibn Dževzi u, ‘Telbis Iblis’, 371 , da je rekao Šafija: „Niko neće boraviti sa sufijama četrdeset dana a da zauvijek ne izgubi pamet.”
I rekao je Šafija: „U Iraku sam iza sebe ostavio nešto što nazivaju ‘et-tegbir’ a što su izmislili heretici - zindici, odvraćaju ljude od Kur’ana.”
(Hilal, El-Emru bil ma’ruf ven-nehju anil munker, 36, Ebu Neim, Hulijet, 9/146, Ibn Dževzi, 244-249)
BURHANUDDIN BEKAI
Nevjerstvo Ibn Arabija u njegovoj knjizi, ‘El-Fussus’, je jasnije nego na drugim mjestima. Želim da od toga jasno spomenem ono što će ukazati na njegovo stanje i kako bi se svijet klonio njegova govora, učenja, nevjerstva i zablude, pokoravajući se tako Allahu, Azze ve Dželle, na osnovu riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje prenosi Muslim: „Ko od vas vidi zlo neka ga ukloni rukom, a ako ne može onda jezikoma a ako ni to ne može onda srcem a to je najslabiji vid imana.
HAFIZ ZEJNUDDIN IRAKI
Kada je upitan za riječi Ibn Arabija, autora knjige ‘Futuhat’ i ‘Fusus’, o Nuhu, alejhiselam, i njegovu narodu rekkao je: „Što se tiče njegovih riječi: ‘To je vidljivo i nevidljivo oko.’, kažem da je to otrovan govor koji svojom vanjštinom upućuje na akidu ‘jedinstva bića’ (vahdetul-vudžud) te da su sva stvorenja ustvari Njegovo oko.”
Zatim kaže: „Onaj ko to kaže i nosi takvo ubjeđe-nje (akidu) je nevjernik po idžma’u uleme.”
IMAM ZEHEBI
Imam Zehebi u biografiji Ebu Hamida Gazalija u knjizi, ‘Sijer e’alam nubela’’, 19/322, navodi riječi Gazalija: „Sufije su se posvetile naukama nadahnuća bez podučavannja tako da su ostali praznih srca izgovarajući riječ: ‘Allah, Allah,’, i to dugotrajno. Tako su ostali praznog srca a ne bave se učenjem Kur’ana niti proučavaju hadiske knjige. Zatim nastavlja pa kaže: „Pa kada postigne taj stepen onda se osami u zamračenoj kući, zamota se u neki ogrtač i onda začuje glas istine: ‘O ti pokriveni’, i ‘O ti umotani’ !!!”
Komentarišući ovo imam Zehebi je rekao: „Prvak svih stvorenja je čuo ove riječi, ‘O ti umotani’, od Džibrila od Allaha, Azze ve Dželle, a ovaj glupan nije čuo glas istine već je čuo glas šejtana ili nešto što je nerealno u njegovom mozgu. Zaista je uputa u slijeđenju Sunneta i idžma’a.”
Imam Zehebi još je rekao: „ Što se tiče ’Ihja’a’, u njemmu se spominje veliki broj netačnih hadisa a istovremeno ta knjiga ima i dosta dobra, samo da ne sadrži edeb i zuhd po shvatanju mudraca kao i zablude sufija. Allaha molimo da nas opskrbi korisnim znanjem, a da li znaš šta je to korrisno znanje? To je ono sa čim je došao Kur’an a što je Posslanik, sallallahu alejhi ve sellem, protumačio riječima i djelom, i ono o čemu nije došla zabrana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko ne slijedi moj Sunnet nije od mene.”
Zato dragi brate sa razumjevanjem proučavaj Alla- hovu Knjigu a zatim svoju pažnju usmjeri na dva Sahiha Buharija i Muslim, Sunen od Nesaije, Rijadus-salihin od Nevevija, zatim knjigu Ezkar od istog autora pa ćeš se spassiti i uspjeti. A dobro se čuvaj onih koji se povode za filozzofima. Čuvaj se monaštva i govora neznalica i kolovođa onih koji se osamljuju. Svaki hajr je u slijeđenju istinske
vjere zato tražite pomoć od Allaha, Azze ve Dželle, riječima: ‘Allahu moj uputi nas na Pravi put’.
O prvaku sufija Ibn Arabiju, Zehebi kaže:„Bio je veooma pameta i učen, u Magribu je pisao spise za neke nammjesnike. Zatim se okrenuo zuhdu, isposništvu, osamljivvanju, monaštvu i putovanjima. Mnogo je pisao o sufizmu i jedinstvu stvorenja sa Stvoriteljem (vahdetul-vudžud). Od njegovih djela je knjiga, ‘Fususul-hikem’. Ako ono što spominje u ovoj knjizi ne prestavlja kufr - nevjerstvo, pa šta je onda na ovom dunjaluku nevjerstvo?! Allaha molimmo za oprost i spas. Jedna skupina uzdiže njega i njegova djela i u tome pretjeruju, Allaha molimo za pomoć.”(23/48)
U biografiji Hakima Tirmizija, 13/442, Zehebi kaže: „O Sulemiju ima kritika zbog pisanja knige, ‘Hakaikut- tefsir’. Kamo sreće da ga nikada nije napisao. Allahu se utječemo od tragova Haladževog učenja i od sufijskog učenja o izmješanosti stvorenja sa Stvoriteljem (ittihad), zato upozoravamo na njega zbog nemara - gurbeta u koji je zapao islam i Sunnet.”
IMAM ABDULLAH IBN MUSA FEŠTALI
Prenosi imam Rašid El-Velidi, umro 675 h.g., u svojoj knjizi, ‘El-Halal vel-haram’, da je čuo imama El-Feštalija kako kaže: „Čuo sam ga kako govori: ‘Ako se susretneš sa knjigama od Kušajrija sve ih saberi i baci u more. Također i knjige od Gazalija.’”
Također sam ga čuo kako kaže: „Volio bih da na Dan sakupljanja ljudi budem u društvu Ebu Muhammeda ibn Ebi Zejda El-Kajrevanija, a ne sa Gazalijom.”
(Nejlul-ibtihadž, 117)

[Ebu Ahmed]

MAHMUD ŠUKRI ELUSI
Mahmud Elusi, Bagdadski muftija je otkrio da su sufije lažovi te da se služe tukijjom kao što se služe šije-rafidije. Zatim oni, Allah ih osramotio, kada im se neko suprostavi u pogledu njihova batila i njihove poezije odgovvaraju: „Pod vinom podrazumijevamo Božansku ljubav, a pod opijenošću njeno ovladavanje. Pod riječima lejlun, su’da, itd., podrazumijevamo imena onoga koga najviše volimo a to je Allah, Azze ve Dželle.”
U tome se ogleda loš edeb spram riječi Uzvišenog: „Allah ima lijepa imena pa ga njima dozivajte a klonite se onih koji iskrivljuju (čine ilhad) Njegova imena.”
Sufije slušaju ono što je zabranjeno slušati. Kaže: „Mnogi od njih izvode neke plesove i bave se pokvare- nom poezijom i što je najgore od svega toga što to smatrajju ibadetom kojim se približavaju Allahu, Azze ve Dželle, i smatraju da to rade iz ljubavi prema Njemu. Ubio ih Allah kuda se odmeću.”
EBU BEKR ET-TERTUŠI
Znaj, Allah ti se smilovao, da pravac kojim idu sufije predstavlja neznanje, zabludu i neispravnu stvar. Islam je ono što nam je dostavljeno u Allahovoj, Azze ve Dželle, Knjizzi i Sunnetu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A što se tiče plesanja i tobožnjeg ašikluka i ljubavi kod sufija, treba reći da su prvi ljudi koji su to izmislili bili prijatelji Samirije kada im je napravio zlatno tele koje je rikalo. Njeggove su pristalice potom počele da plešu oko njega i da mu iskazuju tobožnju ljubav (tevadžud). Takvo ponašanje predstavlja vjeru nevjernika i obožavaoca teleta.
A što se tiče ‘kadiba’ (rituala sa bubnjevima) njega su prvi počeli praktikovati heretici (zindici) kako bi udaljili muslimane od Allahove Knjige. Sjelo Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa njegovim ashabima je izgledalo tako kao da su im na glavi bile ptice od smirenosti.
Zato je obaveza na sultanu i njegovim pomoćnicima da zabrane njihovo prisustvo u mesdžidima i na drugim mjestima. Nije nikome dozvoljeno ko vjeruje u Allaha i Sudnji dana da prisustvuje na njihovim skupovima sa njima niti da ih pomaže na njihovom batilu. Ovakvog su mišljenja imami: Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed ibn Hanbel, kao i ostali imami od muslimana a Allah, Azze ve Dželle, upućuje na Pravi put.
(El-Džami’u liahkamil-Kur’an, imama Kurtubija, 11/237-238)
TEKIJUDDIN HUSEJNI ŠAFI’IJ
Tekijuddin ibn Ebi Bekr ibn Muhammed El-Husejni Dimeški Šafi’ij od velikana šafijske uleme iz devetog hi- džretskog stoljeća u svojoj knjizi, ‘Kifajetul-ahbar’, 1/159, a to je jedna od temeljnih knjiga u šafijskom mezhebu, u poglavlju o zekatu kod pojašnjenja kategorija kojima prippada zekat kaže:
„Što se tiče sufija koji se deklarišu kao dobri ljudi a koji su prekinuli činjenje ibadeta i koji su se osamili u tekijama čineći određene vrste ibadeta kao i oni koji im služe, a neki od njh možda pripadaju ahmedijama ili kaderijama i koji lažno predstavljaju svoje porijeklo ne zaslužuju ništa od zekata niti im je dozvoljeno udjeliti zekat. Onaj ko im udjeli zekat treba da zna da nije očistio zekat i da je na njemu i dalje obaveza njegovog izdvajannja.
A što se tiče ostalih skupina, a njih je mnogo, kao što su kalenderije, hajderije, neki njihovi spadaju u hululije i mulhide, treba reći da je njihov kufr gori od kufra židova i kršćana. Onaj ko bi im udjelio nešto od zekata ili dobrovvoljnih priloga taj bi time počinio grijeh. Za takvo nešto bi ga i Allah, Azze ve Dželle, mogao kazniti. Zato je obaveza na svakome ko ima mogućnosti da im to negira i osudi.
U knjizi, ‘Kifajetul-ahjar’, 2/225, u poglavlju, ‘Akdijje’, kada spominje ljude od kojih se ne prima svjedočenje kaže: „Svjedočenje se ne prima od pjevača, svjedno da ili ide ljudima ili mu ljudi dolaze, također plesači kao što su sufije koji posjećuju svadbe zulumćara i kroz ples ispoljavvaju lažni sufijski ašikluk (zaljubljenost). Mlataraju glavamma i bjednim bradama kao što to rade luđaci. Kada se uči Kur’an ne slušaju ga i ne šute a kada začuju glas šejtanske trube (ili naja) uzvikuju međusobno opčinjeni vesvesama, Allah ih ubio, imali većih grješnika i nepoznavaoca Allahhove Knjige, a većih ljubitelja šejtanskog roga i šejtanske frule. Neka nas Allah, Azze ve Dželle, sačuva od toga.
EBU VELID IBN RUŠD
Ebu Velid ibn Rušd u svom djelu, ‘Menahidžul edillleti fi akaidil-milleti’, 181 , nabraja sekte koje su skrenule sa Sunneta pa kaže: „Ovo je stanje novonastalih sekti koje se vežu za Šerijat. Svaka sekta na svoj način tumači Šerijat na način suprotan drugoj sekti i smatra da je to ono što želi istaći Zakonodavac, tako da se Šerijat potpuno raspadne i na kraju se udalji od svoje prvobitne tematike.
Pošto je Zakonodavac znao da će se ovo desiti unutar Šerijata otuda je prenešeno u sahih predaji: „Moj Ummet će se podijeliti na 72 sekte, i sve će u vatru osim jedne.”
Tj., jedna grupa će se spasiti, a to je ona koja slijedi vanjštinu Šerijata i ne tumači ga slobodno ili prenesenim značenjem.
Ako dobro razmisliš o onome što se ubacilo u ovaj Šerijat u ovom vremenu od mnogobrojnog fesada (nereda) zbog slobodnog i prenesenog tumačenja Šerijata doći ćeš do spoznaje da je prethodna predaja zaista tačna i da se obistinila.
Prvi koji su to prouzrokovali su: haridžije, zatim mu’’tezile, ešarije, zatim sufije. Potom je došao Ebu Hamid Gazali, pa je prosuo vodu sakupljenu u dolini na sela.
ABBAS IBN MENSUR SAKSEKIJ
Abas ibn Mensur je umro 683 h.g., autor je knjige, ‘Burhan fi ma’rifeti akaidi ehli edjan’. Na kraju svoje knjigge on kaže: „Već sam spomenuo put ove upućene skupine koja upućuje na Pravi put, tj., Ehlu Sunnet, te da ona slijedi Šerijat s kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i druge stvari koje ulaze u okvir čistog Šerijata, i niko nije zastranio od njih osim jedne grupacije koja se naziva sufijjama, a koji se deklarišu kao Ehli Sunnet. A treba znati da nisu od Ehli Sunneta jer se sa njima razilaze kako u akaidu (vjerovanju) tako i u pogledu djela i riječi.
Što se tiče akideta (vjerovanja) u tome slijede batinijje koji kažu da Kur’an ima vanjsko i unutrašnje značenje. Vanjsko značenje obuhvata ono što znaju poznavaoci Šerijjata (ulema), a unutrašnje značenje je ono što oni vjeruju a o tome smo već nešto kazali. Isti je slučaj sa sufijama. Kažu Kur’an i Sunnet imaju skrivene unutrašnje istine mimo onih na kojima se nalazi ulema koja tumači Šerijat u pogledu spoljašnjih propisa koje su nasljedili od prvih generracija - selefa, a koji sežu do Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tačnim senedima, i koje je prihvatio Ummet.
Sufije vjeruju da je Allah u njima i da je pomješšan fizički sa njima. To je pravac Ibn Mensura Haladža koji je razapet u Bagdadu za vremena halife Muktedira o čemu sam govorio pri spomenu sekte hatabija. Tako je Haladž rekao: ‘Ja sam Allah’.
Neka je Allah, Azze ve Dželle, vrlo visoko od tih riječi. I sve ono što pripisuju tefsiru Kur’ana i tumačenju Poslannikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa na svoj način kao i druge stvari koje su sebi propisali i na njima baziraju svo- je učenje a koje pripisuju Allahu, Azze ve Dželle, i tvrde da je to istina.
Oni se suprostavljaju onom na čemu je većina uleme i imami Šerijata, i onome kako je ulema mezheba protumaččila Šerijat. Na osnovu temelja svoga akaida da su pomješšani sa Allahom, izveli su novi akaid, a to je stepen ibadeta koji ako se dostigne sa njih spada obaveza činjenja ibadeta koja inače važi za obične ljude.
Njima se po njihovom ubjeđenju dešavaju otkrovennja i sklanja zastor kod Allaha, Azze ve Dželle, i oni otkrivaju Njegove tajne, a njihovi ibadeti prerastaju u ibadet srcem a ne tijelom.
Kažu da su ibadeti koje čini obični svijet stepenice koje vode do pravih spoznaja i istina. To su skrivene stvari u njihovim ubjeđenjima.
I kažu mi smo dospjeli, spojili se i spoznali znanje spoznaja i otkrovenja, koje ne zna obični svijet i poznavaoci Šerijata. Na taj način indirektno su napali na imame, ulemu i fekihe, i obezvrijedili ono na čemu su oni, te ih ponizili i podcjenili u očima običnog svijeta a time su obe- zvrijedili i časne šerijatske propise.
Za sebe govore mi smo ulema spoznaje (hakike), odabranici koji su na istini, a što se tiče fekiha oni spadaju u obični svijet, jer oni nisu spoznali istinsko znanje.
Allahu se utječemo od spoznaje zablude. Pošto su tako poništili propise Šerijata i zanijekali njegove propise onda su pali u drugu zabludu, a to je dozvoljavanje zabrannjenih stvari a sebe su izdvojili iz kruga obaveza -vadžiba.
Tako su dozvolili gledanje u golobradog mladića, osamljivanje sa stranim ženama, naslađivanje glasom žena i djece, služanje muzike truba i defova, te napuštanje stida uz plesanje i pljeskanje rukama po ulicama i trgovima i to su učinili ibadetom kojim se približavaju Allahu, Azze ve Dželle, i zbog kojeg se okupljaju na svojim skupovima.
Tim ibadetima daju prednost nad namazima i drže se ubjeđenja da su to najvrjedniji ibadeti. Na tim skupovvima nekada dovode ženske pjevačice ili djecu ili nekog drugog od omladine ko ima lijep glas. Također obezbjede muzičke instrumente, razne vrste defova i bubnjeva kao i drugih muzičkih instrumenata.
Na tim skupovima često ce recituje ljubavna poezija u kojoj se opisuje ljepota i ukrasi žene i spominju se žene, one za kojima su čeznuli pjesnici i opisuju se njihovi ukrasi kao što je npr., Lejla, Lubna, Hind, Suada, Zejneb i druge. Zatim kažu: ‘To su naši nadimci za Allaha, Azze ve Dželle!! Njemu upućujemo pomenuta značenja.’
(Ed-Dur en-nedid fi ihlasi kelimeti tevhid, 59-60)
IMAM SAN’ANI
Imam Muhammed ibn El-Emir San’ani u svojoj poznatoj knjizi, ’Tathirul-i’tikad min edranil-ilhad’, objaššnjava sufizam, govori o sufijama, pa kaže: „Što se tiče onih koji se nazivaju ’opsjednutim’, a koji svojim jezicima ponavljaju riječ Allah, i izgovoraju je na način koji izvodi iz kruga arapskog jezika oni su prokleta šejtanova vojska. Izgovaranje riječi Allah izdvojeno bez nekog obavještenja o njoj kako to oni izgovaraju, ’Allah, Allah’, ne predstavlja govor niti riječi tevhida već to predstavlja poigravanje sa ovom uzvišenom riječi tako što se izvodi iz kruga značenja arapskog jezika. Zatim treba reći da izolovano izgovaranje ove riječi bez pipisivanja nekog značenja predstavlja omalložavanje i ismijavanje. Da li je u Allahovoj Knjizi i Sunnetu prenešena riječ Allah samostalno i u obliku ponavljanja?
Ono što se prenosi u Allahovoj, Azze ve Dželle, Knjizi i Sunnetu, je traženje da se čini zikr i da se ispoljava tevhid, tesbih (subhanAllah), tehlil (la ilahe illallah). Ako pogledaš u zikrove i dove koji su preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba vidjet ćeš da ne sadrže grakta- nje, blejanje i njakanje koje upražnjavaju ovi koji su u odnossu na Allahovu Uputu i Uputu Njegova Poslanika, sallalla- hu alejhi ve sellem, kao neko ko se nalazi na pustom ostrvu.
Ponekad uz ovo časno ime Allah dodaju imena skuppine mrtvih kao što je ibn Ulvan, ibn Husejn, Abdulkadir, El-Idrus. Ponekad se priklanjaju kaburovima zulumćara kao što je Alij Ruman, Alij Ahmer, i njima slični.
Allah, Azze ve Dželle, je sačuvao Svog Poslanika i čas- ne ashabe da ih ne spominju svojim ustima ove zabludje- le neznalice. Ovim svojim postupcima oni su objedinili vrste neznanja, širka i nevjerstva.
Ako bi neko rekao: „Pa ovi koji ponavljaju Allahovo ime i rade ono što rade oni koji su nemoralni doživljavaju čuda za koja mislimo da su kerameti. Npr., probadaju se oštrim predmetima, zatim nose zmije i akrepe, jedu vatru i uzmaju žeravicu u ruke pa je trljaju po tijelu.”
Kažem: „Ove stvari su šejtansko djelo a ti koji missliš da su to kerameti mrtvih ili živih zbog njihovih dobbrih djela znaj da si obmanjen. Zato što je ovaj zabludnik izgovarao njihova imena i tako ih učinio suparnicima Allahu, Azze ve Dželle, u pogledu stvaranja i upravljanja. Tj., učinio je širk Uzvišenom Allahu.
Ovi mrtvaci za koje ti misliš da su Božije evlije; pitam te da li bi evlija bio zadovoljan da ga jedan pokvarenjak koji slijedi put sufija učini sudrugom Božijim? Ako bi tako nešto mislio onda bi doista učinio nešto odvratno i pomennute bi mrtvace učinio mušricima i tako bi ih, da nas Allah sačuva, izveo iz kruga islama jer si ih učinio Allahovim supparnicima koji se time zadovoljavaju.
Ako misliš da su kerameti ono što se događa ovim zabludjelim pokvarenjacima, koji čine širk Allahu, Azze ve Dželle, i koji slijede neistinu, oni koji su se utopili u iskvarenost, koji ne čine sedždu jedino Allahu, Azze ve Dželle, i koji ne čine zikr Njemu jedinom; ako to zaista misliš onda si pripisao keramete mušricima kafirima i luđacima, i time bi srušio propise i temelje jasnog dina i časnog Šerijata.
Kada si spoznao neispravnost ove dvije stvari on-da ćeš znati da ova šejtanska stanja, tagutska posla, ibli-ska djela sprovode šejtani pomažući svoju braću od ovih koji su zalutali na putu odvođenja Allahovih robova u zabludu.
Prenosi se u pouzdanim hadisima da se šejtani i džini pretvaraju u oblik zmije i to je opšte poznata stvar. To su zmije koje čovjek često vidi u rukama pokvarenjaka (mađioničara i sihirbaza).
Nekada u tome može biti udjela i sihra kojeg ima mnogo vrsta i koji nije teško naučiti. Najlakše se do sihra može doći nevjerstvom Allahu, Azze ve Dželle, zatim odlagannjem mushafa u nužnik i slično tome, neuzubillahi.
Zato nemoj da te zavara ono što vidiš da rade ovi pokvarenjaci od čuda i da pomisliš da su to kerameti, jer sihr u djelima može imati veliki efekat.
Emir San’ani, Allah mu se smilovao, u svojoj kasidi u kojoj hvali šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba kaže:
Izgradio je porušene temelje Šerijata
Kada je vidio da su ljudi pali u zabludu u pogledu njih
Bijahu oživjeli značenje Suva’a i Jegusa a loše li je to
U teškoćama su dozivali njihova imena
Kao što nevoljnik u teškoći doziva Es-Sameda Jedinog
Koliko su samo u Ukajri žrtvovali kurbana
Glasno i namjerno mimo Allahova imena
Koliko je bilo samo onih koji su tavaf činili oko kaburova
ljubeći ih, i doticali njegove zidove svojim rukama.
IMAM MUFESSIR EBU HAJAN EL ENDELUSI
Imam Ebu Hajan El-Endelusi u svom velikom tefsiru, ‘El-Bahrul-muhit’, te u dodatku iste knjige pod nazivom, ‘En-Nehrul-made’, 3/448, u tumačenju sure En-Nisa’ kod riječi Uzvišenog: „Zaista su nevjernici oni koji kažu:„Zaista je Allah sin Merjemin”, kaže:
„Iz nekih dijelove krščanske akide (vjerovanja) oni koji se vanjštinom predstavljaju kao muslimani a koji se mogu deklarisati kao sufije izveli su tezu o Allahovoj utopljenosti u lijepe slike.
Od bezbožnika koji zastupaju takvo mišljenje u pogledu akide jedinstva i fizičke izmješanosti Allaha sa stvorenjima (akida ittihada i vahdetul vudžuda) su Haladž, Eš-Ševzi, Ibn Ahla, Ibn Arabi koji je stanovao u Damasku, Ibn El-Farid, zatim sljedbenici ovih pomenutih kao što je Ibn Seb’in, zatim njegov učenik Et-Tusteri, Ibn Mutraf koji je stanovao u Mersiji, Es-Safar koji je ubijen u Granadi, Ibn Lubadž, Ibn Hasan koji je stanovao u Beluziku.
Također se predstavnicima ovog prokletog pravcca deklarišu: Telmesani koji je u kontekstu toga napisao mnoge stihove, Ibn Ajaš Melaki koji je stanovao u Damassku, Abduvahid ibn Muehir koji je stanovao u Saidu u Egiptu, El-Ejki Adžemi koji je vodio rijaset u Hanikahu, Seid Suada u Kairu, Ebu Jakub ibn Mubešir, učenik od Tusterija koji je stanovao u Zevili blizu Kaira, Šerif Abdullaziz El-Menuni i njegov učenik Abdulgaffar El-Kudsi.
Ova sam imena nabrojao radi interesa vjere a Allah to najbolje zna i iz samilosti prema slabim muslimanima kako bi se sačuvali jer je njihovo zlo veće od zla filozofa koji negiraju Allaha, Azze ve Dželle, i Njegova Poslanika, salllallahu alejhi ve sellem, i koji govore o praiskonu svijeta, tj., da je on oduvijek postojao i koji negiraju proživljenje.
Neke neznalice između sufija veličaju ove ličnosti s uvjerenjem kako su oni Allahovi odabranici i Njegovi štićenici (evlije). Odgovoriti kršćanima, hululijama, i zaggovornicima vahdetul vudžuda, je od ilma - znanja koje spada u temelje vjere (usuli din).
Ebu Hajan u svome tefsiru, ‘El-Bahrul-muhit’, 4/145, tumačeći riječi Allaha, Azze ve Dželle,: „U Njega su ključevi svih tajni i niko ih ne zna osim On”, kaže:
„Ovi koji se deklarišu kao sufije tvrde da poznaju stvari od gajba i da posjeduju znanje o svršetku života svojih pristalica te da će sa njima biti zajedno u Džennnetu, sa krunama na glavama. I niko od njih to ne negira iako je poznato koliko su neupućeni i daleko od nauke a sebi umišljaju da znaju gajibn”
Na drugom mjestu, 2/93, kaže: „Da je Katade dočekkao i živio u ovom vremenu pa da čuje lažni i nakinđureni govor ovih koji se nazivaju sufijama a koji nema osnove u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i upuštanja u izmišljanje laži o stvarima gajba, umro bi od zaprepaštenja.”
U tefsiru sure El-E’araf Ebu Hajan kaže:„U ovom čudnom vremenu u kojem živimo pojavili su se ljudi koji se oslovljavaju šejhovima. Među običnim svijetom oblače prepoznatljivu odjeću a klonili su se privređivanja i izgovvaraju glasno zikrove po džamijama koji nisu preneseni šerijatom.
Oko sebe okupljaju sluge koji im pribavljaju svijet kako bi im služili i kako bi se okoristili njihovim imetkom. Oni smatraju da se približavaju Allahu, Azze ve Dželle, puttem osamljivanja i učenjem nekakvih zikrova koji nisu prenešeni ni u kakvoj objavljenoj knjizi niti je to spominjao nijedan poslanik, alejhi selam.
Među svijetom se uzdižu tako što se osamljivaju na sedžadi. Svijetu pružaju ruku kako bi je poljubili. Pri tome nastoje da ne pričaju osim malo a kad hode, hode pognuttih glava. Njihove sluge, ako nešto tražiš od šejha, često kažu: ‘Šejh je zauzet zbog osamljivanja’, ili nekada kažu: ‘Šejh ne misli dobro o tebi ili šejh te je jučer spomenuo’, ili neke druge riječi kojima privlače obični svijet i tako zavode pamet neznalica.
Ovi šejhovi iako se uspiju sačuvati akide hulula i vahdetul-vudžuda koja se proširila u ovom našem vremennu, u najmanju ruku u potpunosti izlaze iz okvira Šerijata. Ono što je još čudno u pogledu ovih kako sebi određuje činove, kako dolaze do imetka i kako im ljudi služe iako nemaju nekih posebnih vrijednosti.”

[Ebu Ahmed]

IMAM EBUL FEREDŽ IBN DŽEVZIJ
Imam Ebul Feredž Abdurrahman ibn Dževzij Bagdaddi, umro 597 h.g., napisao je posebnu knjigu, ‘Telbisu Iblis’, koja bi se mogla prevesti kao: ‘Iblisovo obmanjivanje’, u kojoj najvećim dijelom govori o sufijama i o tome kako ih je šejtan obmanuo. Ibn Dževzij kaže: „Osnova šejtanove obmmane u pogledu sufija je u tome što ih je odvratio od znannja te što im je prikazao kako su samo važna djela. Pošto im je ugasio svjetiljku znanja onda su ostali da tumaraju u mraku. Tako je nekima od njih prikazao kako je svrha i cilj vjere u potpunom ostavljanju ovodunjalučkih potreba pa su odbili ono što koristi njihovim tijelima a imetak su poisstovjetili sa akrepima a zaboravili su da je imetak stvoren radi korisnih stvari. Otežavali su svojim dušama tako da je među njima bilo onih koji nisu lijegali. Oni su imali lijepu namjeru samo što nisu išli pravim putem. Među njima je bilo onih koji su zbog slabog znanja radili po lažnim haddisima a da to nisu ni znali. Zatim su došli drugi koji su govorili i uzdizali gladovanje, siromaštvo, naslađivanje, i o tim stvarima pisali knjige kao što je pr. Harisa Muhasibija.
Poslije su došli drugi koji su među sufijama propaggirali odjevanje poderanom odjećom, poslušnost, ritualne plesove, redanje u redove i još su dodatno povećali taharet. I tako je ova stvar nastavila da raste i da se mijenja.
Kroz njihove snove su mjerili vrijednost znanja po kojem rade tako da su to nazvali unutrašnjim znanjem (ilmmul-batin) a šerijatsko znanje, tj., propise Šerijata su nazvali vanjsko znanje (ilmu-zahir).
Tako je glad od nekih učinila da su počeli maštati i umišljati pokvarenosti pa su se pozvali na ljubav istine (el-hakka). Zatim se žarko zaljube u to kao da umišljaju osobu lijepog izgleda u koju se zaljube. Djela ovih su na granici između nevjerstva i novotarije.
Zatim su se među sufijama pojavili pravci - tarikati pa su iskrivili akidu (vjerovanje).
Tako neki od njih vjeruju u hulul (da je Allah, Azze ve Dželle, u svakoj stvari fizički prisutan), drugi vjeruju u Njegov spoj sa stvorenjima (ittihad). I stalno ih je Iblis uvodio u umjetnost novotarija tako da su za sebe napisali sunene.
Onda je došao Ebu Abdurrahman Silmi i napisao im knjigu, ‘Sunena’, i sabrao im istine o tefsiru, a o njima je u toj knjizi spomenuo čudne stvari u njihovom tumačenju Kur’ana te stvari o osnovama znanja o kojima govore a o kojima ne postoji sened - lanac prenosilaca. Od čuda koja ih karakterišu je, rasprave u pogledu Kur’ana.
Dalje Ibn Dževzij kaže: „Za njih je Ebu Nasr Es-Sirradž napisao knjigu koju je nazvao, ‘Lem’u sufijje’, u kojoj je spomenuo ružna ubjeđenja (akidu), i nepristojan govor a spomenut ćemo poslije dio toga, inšaAllah.
Zatim je za njih Ebu Talib Mekki napisao knjigu, ‘Kutul-kulub ala lisan sufijje’, što bi se moglo prevesti kao, ‘Opskrba srca na jeziku sufija’’, u kojoj je spomenuo netačne hadise, i što nema osnove kada su u pitanju salavati u toku dana i noći, i druge apokrifne (lažne) stvari kao i stvari od neispravne akide (vjerovanja).
U njoj često navodi sljedeće: „Kažu neki vidovnjaci - otkrovitelji (mukašif)”. To predstavlja bezvrijedan govor.
U toj knjizi je također spomenuo kako se Allah, Azze ve Dželle, otkriva - pokazuje na ovom svijetu nekim evlijamma. Pamti se da je rekao: „Po stvorenje nema niko štetniji od Stvoritelja.” Poslije toga ljudi su ga otjerali i poslije toga mu je zabranjeno da govori i vazi ljudima.
Ibn Dževzij dalje kaže: „Zatim se pojavio Ebu Neim Asbehani koji je za njih napisao knjigu, ‘El-Hulije’, te je u njoj spomenuo stvari koje su u okviru sufizma, ružne i pokkuđene. Čak se nije stidio da među sufije ubroji Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aliju, radijAllahu anhum. O njima je u toj knjizi naveo zaista čudne stvari. Također je među sufije svrstao Šurejha, Hasana Basrija, Sufjana Sevrija, Ahmeda ibn Hanbela. Silmi je u, ‘Tabekat sufijje’, spomenuo Ibrahhima ibn Edhema zatim poznatog Kerhija. U sufije ih je svrstao jer su bili poznati kao skromni pobožnjaci (zahidi).
Treba znati da u islamu niko ne prezire skromnost- zuhd koji je u granicama Šerijata već je pokuđen način na koji na njega gledaju sufije kao što ćemo to spomenuti.
Zatim je Abdulkerim ibn Hevazim Kušejri za njih nappisao knjigu, ‘Er-Risale’, u kojoj je spomenuo čudne stvari o: prolaznosti i vječnosti, uskraćivanju i udjeljivanju, vremmenu, zaljubljenosti i postojanju, sakupljanju i rastavljanju, budnosti, opijenosti, okusu, pijenju, istrajnosti, otkrovenju, vidovnjaštvu, kodeksima, pokazanjima, prosvjetljenju, gra- đi i mogućnosti, Šerijatu, istini, i druge udrobljene stvari koje sa naučnog gledišta ne predstavljaju ništa, a njegov tefsir je još čudniji od toga.
Zatim je došao Muhammed ibn Tahir Makdisi pa im je napisao knjigu, ‘Svojstva sufizma’, u kojoj je spomenuo stvari zbog kojih bi se svako pametan stidio da ih spomenne. Spomenut ćemo od toga neke stvari kada za to bude prilika, inšaAllah.
Zatim je došao Ebu Hamid El-Gazali koji je napisao knjigu, ‘El-Ihja’’, po principu ‘naroda’, ali u kojoj je naveo veliki broj netačnih hadisa neznajuči da su netačni.
Zatim je govorio o otkrovenju pri čemu je izišao iz okvirnih principa fikha. Tako npr., kaže: „Pod suncem, mjesecom i zvijezdama, koje je vidio Ibrahim, se misli na svjetlo koje je Allahov zastor, a o tome ništa nije prenešeno. Ovakva izjava liči govoru batinija.
Ebu Hamid El-Gazali u svojoj knjizi, ‘El-Mefseh bil-ahval’, kaže: „Sufije u svojoj budnosti vide meleke i duše poslanika i čuju njihove glasove i od njih uzimaju pouke.”
Zatim se njihovo stanje mijenja od viđenja prema steppenima pri čemu im se steže pas.
Kaže imam Ebu El-Feredž ibn Dževzij: „Razlog zbog kojeg su gore navedeni pisali o pomenutim stvarimma je slabo znanje o sunnetima, islamu i predanjima, te okretanje od pravca naroda ka onome što su sebi prikazali poželjnim i lijepim.
Ove stvari su sebi prikazali lijepim jer su njihove duše vidjele zuhd pohvalnim i lijepim, i jer su vidjeli da je stanje ovih ljepše od stanja ostalih pripadnika naroda po izgledu i da govore nježnijim govorom od njihova govora.
Metoda i pravac prethodnika - selefa sadrže neku vrsstu grubosti. Zatim žudnja za pravcem koji su zauzeli sufijje ogleda se u tome što oni vanjštinom zrače pobožnošću i čistoćom a u sklopu toga je i duševni rahatluk, poslušnost a to je ono čemu teže duše. Prve sufije su bježali od sultana i namjesnika što ih je učinilo iskrenim. Nakon što je sufizzam postao pokret i nakon što su se odali materijalizmu počeli su se družiti sa sultanima i namjesnicima.
Većina djela koja su napisali sufije nemaju šerijatski valjane osnove i ne oslanjaju se na šerijatske izvore. Već su to događaji koje prenose jedni od drugih koje su poslije sabrali u knjige i nazvali ga unutarnjim znanjem (batin).
Ibn Dževzij dalje kaže: „Na početku ove knjige prennijeli smo od Ahmeda ibn Hanbela da je, nakon što je čuo ono što govori Haris Muhasibi, rekao: ‘Savjetujem ti da se ne družiš sa njim’.”
Seid ibn Amra Berdei kaže: „Bio sam svjedok kad je Ebu Zur’a upitan o Harisu Muhasibiju i njegovim knjigamma pa je rekao: „Dobro se čuvaj tih knjiga. To su knjige novotarija i zabluda. Drži se predaja (hadisa) u njima ćeš naći ono što će te zadovoljiti.””
Upitan o poukama iz ovih knjiga rekao je: „Ko ne nađe pouku u Allahovoj Knjizi u ovim knjigama je neće naći. Do vas je dospjelo da su Malik, Sevri, Evzai i drugi imami od selefa pisali poglavlja o opasnostima i vesve-sama, što se tiče ovih sufija oni se razilaze sa učenjacima.
Oni nekada dolaze sa Harisom Muhasibijem drugi put sa Abdurrahmanom Dubejlijem nekada sa Hatimom Esamom a nekada sa Šekikom. Zatim je rekao: „Kako su samo ljudi požurili prema novotarijama.”
Obavjestio nas je Muhammed ibn Abdulbaki: „Prvi ko je u svojoj zemlji govorio o uređenju deredža i stepena evlija je Zu Nun Misri, pa mu je to negirao i usprostavvio se Abdullah ibn Abdulhakem vođa Egipta. Poslije je Zu Nuna Egipatska ulema protjerala zbog toga, posebno kada se proširila vijest o njegovom učenju i stvarima o kojima nisu govorili selefi, da bi ga na kraju proglasili zinddikom - heretikom odpadnikom od islama.”
Silmi je rekao: „Ebu Sulejman Darani je protjeran iz Damaska jer je tvrdio da vidi meleke i da su oni sa njim razgovarali. Neki ljudi su posvjedočili protiv Ahmeda ibn Ubeja Havarija da je on davao prednost evlijama nad posslanicima pa je pobjegao iz Damaska u Mekku.”
Stanovnici Bestama su negirali Ebu Jezidu Bestamijju ono što je govorio. On je spominjao govor ibn Isa da je rekao: „Ja imam mi’radž - uzdizanje kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao mi’radž.”
Silmi je rekao: „Neki čovjek je pričao od Suhejla ibn Abdullaha Tusterija da je rekao: „Zaista kod njega prisusstviju meleki, džini i šejtani, i on sa njima govori, pa mu je to negirao obični svijet tako da su ga proglasili zlim. Nakon toga je otišao u Basru gdje je i umro.”
Silmi je rekao: „Haris Muhasibi je nešto izrekao od svoga učenja kao i o Allahovim osobinama, pa mu se Ahmed ibn Hanbel suprostavio nakon čega se sakrio sve dok nije umro.”
Ibn Dževzij dalje kaže: „Ebu Bekr Hilal je spomennuo u knjizi, ‘Es-sunne’, od Ahmeda ibn Hanbela da je rekao: „Dobro se čuvajte Harisa Muhasibija on je jedan od korjena džehmija. Sa njim je se družio taj i taj pa ih je preobratio u džehmije.”
I rekao je Ibn Dževzij u svojoj knjizi, ‘Telbis Iblis’, nakon što je spomenuo Iblisovu obmanu sufija u pogledu plesanja i zaljubljenosti: „Naši fekihi ne primaju svjedočennje od pjevača i plesača, a Allah upućuje na Pravi put.
(Telbis Iblis, imam Ebul Feredž ibn Dževzij, 163-167)
EBU ZUR’A RAZI
Rekao je Berze’i: „Upitan je Ebu Zur’a o Muhasibiju i njegovim knjigama pa je odgovorio: ‘Čuvaj se tih knjiga, to su knjige zablude i novotarija. Drži se predaja hadisa, u njima ćeš naći ono što će te učiniti neovisnim od tih knjiga i što ti je dovoljno.’ Bi mu rečeno: ‘Da li u tim knjigama ima pouke?’ Reče: ‘Ko ne izvuče pouku iz Allahove Knjigge u ovim je knjigama neće naći. Do vas je dospjelo da su Malik ibn Enes, Sufjan Sevri, Evzai, i drugi imami od prethhodnika pisali poglavlja o opasnostima i vesvesama, što se tiče ovih sufija oni se razilaze sa učenjacima. Oni nekadda dolaze sa Harisom Muhasibijem drugi put sa Abdurrrahmanom Dubejlijem nekada sa Hatimom Esamom a nekada sa Šekikom.’ Zatim je rekao: ‘Kako su samo ljudi požurili prema novotarijama.’” (Tehzibu et-tehzib, 2/135)
Imam Zehebi u ‘Mizanul-i’tidal’ u dodatku na ovaj govor Razija kaže: „A gdje je Muhasibi u odnosu na one od sufija koji su došli poslije njega. Šta bi tek rekao Ebu Zur’a da je vidio djela onih koji su došli poslije njega? Kao što je npr.: ‘Kut’ od Ebu Taliba, ili ‘Behdžetul-esrar’ od
ibn Džuhduma, ‘Hakaiku tefsir’ od Silmija, otišla bi mu pamet. Šta bi rekao da vidi djela Ebu Hamida Gazalija i mnoštvo apokrifnih hadisa u ‘Ihja’u’. I šta bi rekao da vidi ‘Fususul-hikem’ i ‘Futuhat mekijje’?
Odraz onoga što je govorio Haris u svome vremenu je rezultat postojanja hiljadu muhaddisa kao što je Ahmed ibn Hanbel, ibn Rahavej, i drugi, koji su bili spremni dići svoj glas i odgovoriti ovim novotarima A kada su muhadddisi spali na ibn Dahmisa i ibn Haneta onda su se pojavile ličnosti poput ibn Arabija autora ‘Fususa’.
MUSTAFA MENFELUTI
Pjesnik i pisac Mustafa Menfeluti je rođen u Egiptu u Menfelutu u blizini Seida 1876 g. Studirao je na Azharu i bio je u kontaktu sa velikanima uleme u svom vremenu. Poznate su njegove izreke u cilju odbrane arapsko islamsske kulture u borbi protiv društvene iskvarenosti. Poznat je i njegov divan poezije. Umro je ,Allah mu se smilovao, 1924 h.g.
U pogledu sufija pod naslovom, ‘Plač za islamom’, on kaže: „Došlo mi je jedno pismo iz Indije i tako mi Allaha nisam ni završio njegovo čitanje a več se zemlja oko mene okrenula i dunjaluk zamračio...”
On je pisao nekom indijskom učenjaku u kojem kaže da je u novije vrijeme čitao knjigu na Tamilskom jeziku, koja govori o istoriji i biografiji Abdulkadira Džejlanija. Pisac je u njoj spomenuo njegove vrline i keramete pa je zapazio u njoj osobine i nadimke kojima je pisac opisao Džejlanija božanskim osobinama koje ne dolikuju ni poslannicima a pogotovo ne evlijama.
Tako npr., taj pisac kaže za Abdulkadira Džejlanija: „O gospodine nebesa i zemlje, štete i koristi, o ti koji ra- spolažeš nebeskim prostorima, ti koji znaš tajne stvorenja, ti koji oživljavaš mrtve koji liječiš slijepog i gubavog, njeggova naredba je od Allahove naredbe, ti koji brišeš grijehe, koji otklanjaš nesreće, ti koji uzdižeš i postavljaš. Vlasniče Šerijata, vlasniče postojećeg, itd., mnogo je još osobina i naddimaka ovakve prirode.
Zatim dalje navodi da je u istoj knjizi vidio dodatak i objašnjenje kako treba da se ponaša i na koji način da obavi obrede onaj ko dođe da obiđe kabur Abdulkadira Džejlannija. Između ostalog navodi se i sljedeće:
„Prvo što je obaveza svakom posjetiocu da se lijepo abdesti a zatim da skrušeno klanja dva rekata, zatim da se okrene prema toj časnoj kabi i nakon što poselami vlasnika velikog turbeta da kaže: ‘O vlasniče dvije skupine (ja sahibe sekalejn) pomozi mi u rješavanju moje potrebe i razrješenju moje nedaće. Pomozi mi o ti koji oživljuješ vjeru Abdulkaddire, pomozi mi o evlijo Abdulkadire. Pomozi mi o sultane Abdulkadire, pomozi mi o pašo Abdulkadire, pomozi mi o Abdulkadire. O Hadretel gavsi samedani Abdulkadire Džejlani, tvoj rob i tvoj murid je nemoćan i učinjena mu je nepravda, treba te u svim stvarima dunjaluka i ahireta.»
Pisac kaže: „U gradu Nakuru i Indiji ima kabur po imenu Šah Hamid, on je jedno od djece Abdulkadira Džejllanija, shodno njihovom ubjeđenju. Indijci pred tim kaburrom čine sedždu kao što se to čini Allahu, Azze ve Dželle. U svakom gradu i selu u Indiji postoji mezar poput mezara Abdulkadira koji muslimani tog mjesta uzimaju za kiblu i mjesto na kome traže i mole za svoje potrebe i razrješenje problema i nesreća a za održavanje istog prilikom rođenddana vlasnika kabura udjeljuju toliko imetka da kada bi se to podjelilo svim siromasima na zemlji postali bi bogati.”
To je ono što piše u ovoj knjizi. Tako mi Allaha, a On mi je svjedok da nisam završio čitanje ovog pisma a zemlja mi se zavrtjela a pred očima mi se smračilo tako da ništa oko sebe nisam vidio od tuge i jada zbog stanja u koje je zapao islam od strane naroda koji su ga zaposstavili nakon što su ga poznavali i ponizili ga nakon što je bi uzvišen i okrenili se mezhebima koje nepoznaju i sa kojima nemaju veze.
Nema nijednog muslimanskog oka a da nebi pustilo suzu nakon što vidi ovaj potresni prizor kako muslimani čine ruku i sedždu kaburovima.
Koje srce može da se strpi u utrobi svoga vlasnika a da ne iskoči od tuge kada vidi da muslimani čine širk Allahu, Azze ve Dželle, više i od samih mušrika, i da imaju više božanstava od njih.
Ovi muslimani su gori i od kršćana koji vjeruju u trojsstvo. Kršćani svoju vjeru ispovjedaju kroz trojstvo tj., vjerruju u tri boga. Mada i oni osjećaju neprirodnost i udaljennost od razuma u tom višebošstvu zato kažu tri boga imaju propis jednog ili tri su kao jedan. A pomenuti muslimani ispovjedaju svoju vjeru hiljadama bogova a da toga nisu ni svjesni. Najveći broj tih božanstava su stabla drveća, leševi mrtvaca i komadi kamenja.
Mnogo je stvari koje čovjek nosi u sebi a da to i ne osjeća i mnogo je slučajeva da duša nosi neka skrivena ubjeđanja a da duša to i ne osjeća.
Ne vidim boljeg primjera koji je bliže tome od slučajja današnjih muslimana koji se za rješenje svojih potreba i problema obraćaju stanovnicima kaburova i ponizno ih mole kao što se Allah moli.
Kada ih neko ukori zbog toga kažu: ‘Mi ih ne obožavvamo već se uz njihovo posredništvo želimo približiti Alllahi, Azze ve Dželle.’ pravdaju se jer kao da osjećaju da je to u što su upali ibadet
Najveći prizor i dokaz uzimanja nekog za boga je da obožavaoci dotičnog stanu skrušeno i ponizno pred svoje božanstvo i od njega zatraže pomoć i opskrbu. Oni zaista obožavaju te mrtvace a da toga nisu ni svjesni i da to i ne osjećaju.
Ovo je slika muslimana u vremenu tevhida, a što se tiče današnjice u akidu muslimana se uvukao unutrašnji skriveni širk a vidljiv je povremeno i vanjski širk.
Otuda su muslimani doživjeli poniženja i okrenuli se ovo svjetskim uživanjima tako da su njihovi neprijatelji našli načina kako da im se približe i da ih pokore. Pa su to i iskoristili i porobili njihov imetak domovinu i kuće tako da su postali poniženi.
Tako mi Allaha, Azze ve Dželle, muslimani neće povvratiti slavu koju su imali u prošlosti i neće postići sreću i smiraj na dunjaluku sve dok se ne vrate onome što su izgubili a to je akida tevhida - jednoboštva.
I neka znaju muslimani da će se prije rijeka vratiti u izvor i da će sunce prije izići na zapadu nego što oni povratte prethodnu slavu sve dok se klanjaju Džejlaniju onako kako se klanjaju Allahu, Azze ve Dželle, govoreći: ‘Ti raspolažžeš svime što postoji, ti si gospodin nebesa i zemalja.’
Allah je puno ljubomorniji od toga da bi usrećio jeddan narod koji mu pripisuje sudruga.
To je narod koji kada se na njega spusti neka nesreća prije se sjeti kamena nego Allaha, Azze ve Dželle, i prije zatražži pomoć od drveta nego od Njega.
Postavljam sebi pitanje od koga da zatražim pomoć i kome da se obratim zbog ove sramote koja je zadesila musslimane?
Da li da se obratim Egipatskoj ulemi koji se na to osvrću poput muhe koja sleti na piće. Ili da se obratim ulemmi Ustane koja je ubila Džemaludina Afganija, islamskog filozofa kako bi podržali Ebu Huda’a Sajadija šejha rifa’ijsskog tarikata?
Ili da se obratim ulemi nearapa onih koji oko kaburrova svojih imama čine hodočašće kao što se to čine oko Bejtul-harama u Mekki? Ili da se obratim Indijskoj ulemi među kojima se nalaze oni koji su slični piscu ove knjige?
O vođe i predvodnici ovog Ummeta možemo shvattiti kako je obični svijet zapao u širk i iskrivio svoju akidu. Kažemo neuk čovjek je kratkovid u tom pogledu i nerazummije šta znači istinski upražnjavanje ibadeta nekome osim ako sebi božanstvo predstavi u obliku kipa, turbeta i sl. Ali šta je sa vama, pa vi čitatte Allahovu knjigu, vi čitate o njegovim osobinama i svojstvima i razumijete značenje Njegovih riječi: „Reci niko ni na zemlji ni na nebesima ne zna skriveno osim Allaha.” (Neml, 65)
Zatim Njegove riječi kojima se obrača Svome Poslanniku, sallallahu alejhi ve sellem: „Reci ja ni samom sebi ne mogu pomoći niti štetu nanijeti.” (E’araf, 188)
I riječi Uzvišenog: „I nisi ti bacio kada si bacio već je Allah bacio.” (Enfal, 17)
40
Vi jutrom i večeri govorite: „Svaki hajr i dobro je u slijeđenju selefa - prvih generacija a svako zlo je u novotarrijama onih poslije njih.”
Pa da li su selefije uzdizali kaburove i na njima graddili turbeta i mauzoleje?
Da li je iko od njih ikada stao kod kabura Poslannika, sallallahu alejhi ve sellem, ili kabura nekog od ashaba ili kabura nekoga od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice tražeći da mu on riješi njegove potrebe i da ga izbavi iz nevolje?
Pa da li su Džejlani, Rifa’i, i Bedevi, bolji i plemenitiji i imaju veći stepen kod Allaha, Azze ve Dželle, od Poslanika, vjerovjesnika, ashaba i tabi’ina?
Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je zabbranio slikanje i kiparstvo to zabranio iz igre i zabave? Tako mi Allaha ne. Ili je to zabranio iz straha kako se musslimani ne bi povratili u prvobitni džahilijet. Kakva je razzlika između slika i kipova i turbeta i mauzoleja po kaburrovima ako se zna da svaki od njih vodi u širk i iskrivljuje akidu muslimana?
Tako mi Allaha vi ništa od toga niste zaboravili već ste dali prednost dunjaluku nad ahiretom pa vas je Allah zbog toga kaznio i na vas poslao vaše neprijatelje koji su okupirali vaše domovine i porobili vas i uništavaju vaše kuće. Allah zaista žestoko kažnjava. Neka je selam i salavvat na našeg poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe.
(Dem’atu alel-islam, Mustafa Lutfij Menfeluti, 311-316)

[hashim]

Da te Allah Subhane nagradi svakim dobrom, amin!

Ahi, to je iz brosure "Islamski ucenjaci o sufizmu i sufijama"?

U brosuri su iznijeti stavovi ucenjaka, ali, brosurica je slabo formatitana tj. uredjena i, nisu detaljno iznesene zablude sufija, jer su se sufije pocele pojavljivati tek poslije zivota vecine ucenjaka ciji se stavovi navode

Slabo je primjenjiva na danasnju situaciju.

Vjerovatno si vidio moj post na temi "Esselamu alejkum" pa si se ukljucio.

Da te Allah nagradi, amin!

[Ebu Ahmed]

Šejh Ebu Enes eš - Šami
S U F I Z A M
Ovo djelo ukratko upoznaje Islamski Ummet sa jednom od
mnogobrojnih sekti koje sebe pripisuju Islamu. Pravi put je jasan, a to
je Kur’an, Sunnet i slijeđenje ispravnih predhodnika (ashaba i tabiina) i
učenjaka ehli-sunneta wel džemata. Neprijatelji Islama su od davnina
pokušavali da iskrive Islam, da ubace ili izbace iz njega ono što će
promjeniti njegov cilj i svrhu. Naš cilj mora biti isključivo Allahovo
s.w.t. zadovoljstvo, a ne ugađanje ljudima i njihovim prohtjevima.
Ummet se može ujediniti i uspjeti samo primjenom izvornog Islama
kakvog ga je objavio Uzvišeni Allah s.w.t. Naša snaga je u čistom
Islamu, a slabost u griješenju i udaljavanju od njega. Razni oblici
novotarija i krivog shvatanja, kao i pogrešne primjene Islama imaju
plodno tlo u neznalicama. Ko ne poznaje jasne principe Islama lako će
zalutati i postati igračka u rukama drugih ili će naštetiti Islamu, misleći da čini dobro. Najveći stepen snage i ponosa je u potpunoj poniznosti Gospodaru svjetova. Svi ćemo se na kraju Njemu vratiti i biti pitani da li smo radili po Knjizi koju je objavio i da li smo slijedili Poslanika s.a.w.s. kojeg je poslao.
Prije čitanja ove knjige potrebno je znati jednu veoma važnu
činjenicu. Tokom izlaganja teme o sufizmu u ovoj knjizi se spominju
izreke i mišljenja šejha Ebu Hamida El-Gazalija kao dokazi sufijskih
tvrdnji i vjerovanja. Međutim, poznato je da se šejh Gazali nakon
traganja za istinom, pred kraj života odrekao sufizma i filozofije te
pristupio Ehli-sunnetskom pravcu. Kao dokaz za ovo navešćemo
nekoliko citata najpoznatijih islamskih učenjaka.
Pisac knjige “Ebu Hamid El-Gazali vet-tesavvuf”,
Abdurahman ibn Muhammed Se’id Dimiškijje u devetom poglavlju koje se zove “Ostavljanje sufizma i posvećivanje hadisu” navodi više
dokaza. Takođe, osvrt na jedno od Gazalijevih poslijednjih dijela,
knjigu “Idžamul-avam an ilmil-kelam” nam potvrđuje njegov
preobražaj sa više strana:
1. U ovoj knjizi je dao prednost vjerovanju ispravnih
predhodnika upozoravajući da je istina u slijedjenju njih i da je onaj ko
im se suprostavlja inovator u vjeri.
(Ildžamul-avam”, str. 62, izdanje “El-Džundi”- Kairo)
2. Oštro je zabranio tumačenje Allahovih s.w.t. svojstava
pozivajući njihovoj potvrdi. Kaže:” Liječenje problema tesbiha
(poistovijećivanja Allahovih s.w.t. uzvišenih svojstava sa svojstvima
stvorenja) je lakše od liječenja ta’tila (potpunog negiranja tih
svojstava), zato što je u slučaju tesbiha dovoljan argument ajet:
“Njemu ništa nije slično” (Aš-Šura, 11)
3. Oštro je kritikovao sljedbenike ilmul-kelama i njihove teze, i
analogiju smatrao “pokuđenom novotarijom”. Te teze su imale
negativne uticaje na cijeli Ummet kao izvor mržnje i zla među
muslimanima. Kaže: “Ashabi su se raspravljali sa židovima i
kršćanima da bi potvrdili poslanstvo Muhammeda s.a.w.s. Nisu ništa
dodavali na Kur’anske ajete niti su se upuštali u dubine racionalne
analogije. Oni su znali da to vodi smutnji i zabuni. Koga Kur’an ne
može zadovoljiti, sablja mu je dovoljna. Nema dokaza poslije
Allahovih s.w.t. dokaza.”
4. Opširno u spomenutoj knjizi govori se o odvraćanju od
novotarija. Dok u ranijoj fazi (knjiga “Ihja-ulumid-din”) gotovo ne
spominje novotarije i suprostavlja se ispravnim prethodnicima u
vjerovanju i ibadetima, u djelu “Idžamul-avam” žestoko napada sve
koji protivrječe ispravnim prethodnicima (selef), pozivajući na
kažnjavanje onih koji prelaze Allahove s.w.t. granice. Tako ljude koji
pitaju o značenju nejasnih ajeta ne treba samo kritikovati, već i
izbičevati kao što je sa takvima postupao Omer r.a. Tako je i Poslanik
s.a.w.s. pokudio ljude koji su raspravljali o sudbini i pitali jedni druge o tome, pa reče:
“Je li vam to naređeno? Propali su oni prije vas samo zato
što su mnogo pitali!” (Ahmed, Ibn Madže, Muslim)
5. U poslednjim godinama svoga života Gazali se okrenuo
izučavanju hadisa. Našao je učenjake koji su ga podučavali i pred
njima je napamet naučio Sahihul-Buhari i Sahihul-Muslim. Sahihul-
Buhari je slušao od Ebu-Suhejla Muhammmeda ibn Abdillaha El-
Hafsija, a Sunen Ebu-Davuda od Ebul-Fetha El-Hakimijje Et-Tusija.
Šejhul-islam Ibn-Tejjmije spominje ovu poslijednju fazu El-
Gazalijevog života ponavljajući to u većini svojih knjiga i potvrđujući
da se Gazali na kraju okrenuo učenjacima hadisa i da je umro dok mu
je na prsima bila knjiga Sahihul-Buhari. Ibn-Kethir spominje na kraju
kratke biografije o El-Gazaliju: “Zatim se vratio u svoj rodni kraj Tus i
tamo se nastanio. Napravio je dom za siromašne. Uzeo je kuću i
zasadio lijep vrt. Posvetio se učenju Kur’ana i pamćenju
vjerodostojnih hadisa”. (El-Bidaje ven-nihaje).
Njegov učenik Ebu-Bekr ibnul-Arabi kaže: ”Najviše su o
njemu govorili istraživači zbog njegovog slaganja sa odlutalim
filozofima. Poslije toga se usprotivio filozofima i obznanio njihove
zablude i nevjerstvo. Objasnio je da njihov put ne vodi ka istini.
Odgovorio je i sljedbenicima ilmul-kelama i odabrao put sufizma i
kročenja duše. Zatim nije našao traženo u tom pravcu da bi se na kraju
okrenuo pravcu učenjaka hadisa. Umro je zaokupljen izučavanjem
Buharijine i Muslimove zbirke hadisa.”
El-Gazali je na kraju svog života došao u fazu sumnje sličnu
prvoj fazi. Ali je ovaj put odabrao ono u šta se uvjerio da će ga spasiti
zablude. Interesovanje za hadis je siguran dokaz njegovog duševnog
preobraženja. Prenosio je od sufija pokuđenost traženja hadisa murida.
Govorio je o otkrovenjima kao izvorima sufizma, da bi na kraju sve to
odbacio i shvatio da je prošli period života proveo u neistini i
iluzijama. Uzvišeni Allah mu se smilovao i uveo ga u prostrane
Džennete. Amin!
Hvala pripada samo Allahu s.w.t.a, neka je salavat i selam na
Vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, drugove i
svakog ko slijedi njegov put. Poštovani brate, ovo je kratki izvod o
sufizmu koji otkriva zastore i skida vela sa sufijske sekte, gledajući na
nastanak, razvitak, te sufijsko vjerovanje i ibadete, želeci time da
budemo čistim kod Allaha . donošenjem dokaza, opomenom svakom
koji ne zna, te pojašnjavanjem nepobitnih činjenica učestvujući u
pružanju savjeta Ummetu i čuvanju Allahove s.w.t.a, vjere. Zato,
shvati ove činjenice srcem i pazi da ne budeš od onih koji kažu:
”Oni čak govore :”Mi smo zatekli pretke naše kako
ispovjedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na njihovom
putu” (Zuhruf, 22)
Allah s.w.t.a odgovara:
” Zar i onda “ govorio bi on - “kada vam ja donesem
bolju od onih koju ste od predaka vaših upamtili?”
( Zuhruf, 24)
Dvije napomene:
Prvo: Naš razgovor o sufizmu je razgovor o pravcu koji ima
svoja djela i poznata imena, i nije priča o pojedincima pa da bi neko
mogao biti prevaren. Znaj brate da je sufizam veliko duboko more., pa
ima ljudi koji ga zagaze do članka, neki do koljena, neki do prsa, a
neki se guše u njegovim dubinama.
Drugo: Ti ćeš naći u ovome što ti se predstavlja činjenice koje
pri samoj pomeni kod zdrave pameti izazivaju odvratnost koje prirodan
instikt ne može prihvatiti i ta odvratnost nije od nas - mi samo
prenosimo iz njihovih knjiga.
U sufizam se ne upušta niko do onaj ko ugasi svjetlo svoje
pameti te se pokori maštanju i bajkama. Zatim, zasnivaju na uživanju,
strastima i snovima. Tako se rađaju pravci (tarikati), i neće se nikada
ujediniti u jedan pravac.
“Oni, međutim, poriču istinu koja im dolazi i smeteni su.”
(Kaf, 5)

[Ebu Ahmed]

1. Nastanak sufizma i faktori uticaja
Učenjaci imaju različito mišljenje u pogledu porjekla riječi
sufizam. Istina je što kaže El-Kusari, a on je jedan od njihovih
predvodnika : ”Što se tiče arapskog jezika, ovoj imenici ne svjedoče ni
analogija ni etimologija (nauka koja proučava porijeklo riječi).
Najbliže je da je ova imenica nadimak.” (“Er-risale”, str. 126)
Ova riječ je ubačena u jezik Ummeta i njenu akidu. Uvukla se
u Ummet u doba prijevoda djela filozofa sa grčkog jezika. Riječ
“sofia” na grčkom znači mudrost. Postala je poznata i proširila se tek
u drugom stoljeću po hidžri u doba velikog pokreta prevođenja
filozofskih djela. Kaže Biruni: ”I od njih (tj. filozofa) je bilo onih koji su smatrali da stvarno i jedino postoji prauzrok, radi njegove
neovisnosti… zbog toga što sve o njemu ovisi. Sve što je ovisno po
svome postojanju od nečega, njegovo postojanje je samo priviđenje…
Istina je samo Jedan i iskonski Prvi. Ovo je mišljenje sufija. Riječ
“sofia” znači mudrost, i njome je filozof nazvan filozofom tj.
ljubiteljem mudrosti. Kad su ljudi u Islamu prihvatili njihova mišljenja,
dobili su i njihova imena.
Stvar nam je još jasnija ako znamo da su ugledne ličnosti
mistike hvalili grčke filozofe i smatrali ih svojim učiteljima i prvacima
na tom putu. Kaže sufijski šejh Suhraverdi koga je ubio Salahudin
Ejjubi s optužbom otpadništva od vjere: “Što se tiče sufijskog pravca u
bližoj epohi, vođstvo pitagorejaca je pripadalo mom bliskom prijatelju
Zun-Nunu El-Misriju, a zatim se spustilo ka Tusturu i osvjetlilo ga. On
spominje da je u snu video svoga učitelja Aristotela i pitao ga za
mišljenje o vođama sufizma, te ih on (Aristotel) pohvali. (“El-Kešf
an hakikatis-sufije, 842)
Ovaj sedamdesetogodišnjak potvrđuje vođstvo grčkih filozofa
u sufizmu, te navodi u “Svijetloj poslanici” Aristotelove, Platonove i
Sokratove izreke o utapanju u Boga – jedinstvo postojanja, slast
njegove spoznaje i realiteta. (“El-Kešf an hakikatissufije, 842)
Kaže bivši šejhul-Azhar Abdulhamid Mahmud: “Sve sufije i
filozofi još od Pitagore i Platona do danas proklamuju jedan te isti
pravac, zajedno ga potvrđuju i potpuno su u njega uvjereni.
(“El-Kešf, str. 75)
Šušteri u svojoj pjesmi smatra filozofe učiteljima sufizma. .
(“El-Kešf, str. 754)
Sufije uzeše od Platona filozofiju o svjetlosti u spoznaji. Po
njima, spoznaja se ulijeva u dušu ako se ona očisti od dunjaluka i
njegovih privlačnosti putem uticaja savršenog razuma.
Gazalijeva knjiga “Miskatul-Envar” govori o putu spoznaje i
dolasku do jedinstva s Bogom (vahdetul-vudžud).
(“Revdatut-ta’rif”, 12\614)
Evidentno je da sufizam predstavlja rijeku u koju se ulivaju
mnoge pritoke, a od njih je i stara indijska filozofija. Nakon što
spominje filozofiju indijca Bitindžela, kaže El-Biruni: “…i na slično
ovome aludiraju sufije kada govore o arifu koji dođe do stupnja
spoznaje (ma’rife). Pomoću njega je upućen u skriveno (gajb), čini
natprirodna čuda (mu’džize). Druga njegova priroda je ljudska i
podložna je promjeni i stvaranju.” Ovo vjerovanje nije daleko od
vjerovanja kršćana.
(Ebu Hamid El-Gazali vet-tesavvuf, 150)
Ako se osvrnemo na pravac brahmana uvidjećemo da oni teže
duhovnoj potpunosti putem meditacije. Tvrde da je Bog, osobno, u
njihovim srcima i osjećajima i zato duše žude za spajanjem sa Bogom.
(Tahkik ma lil-Hindi min mekule”, str. 25)
Između sufijskih mišljenja i tekstova Vede - jedne od svetih
knjiga brahmana, postoje mnoge sličnosti, čak i u terminima.
(“Et-tesavvuf fil-Islam”, str 38)
Sufije su od indijske filozofije preuzeli i ideje kroćenja i
kažnjavanja duše. Kaže Gazali: “Indijski pobožnjaci liječe lijenost u
ibadetu stajanjem na jednoj nozi cijelu noć, ne pomjerajući se. Jedan
od njihovih šejhova se razlijenio i nije stajao na jednoj nozi, pa se
kasnije obavezao da stoji na glavi cijelu noć da bi tako drage volje
mogao podnijeti stajanja na jednoj nozi. Jedan od njih je liječio ljubav
za imetkom tako što je prodao čitav imetak, a sav novac bacio u more
iz bojazni da bi bio licemjer ako bi ga možda neiskreno podijelio
ljudima. “Ovo su primjeri liječenja srca”.
(“El-Kešf an hakikatis-sufije”, str. 764)
U Islam su ubacili i shvatanje asketizma od budista, pa je čak
jedan rekao: “Čovjek ne može dostići stepen iskrenih sve dok ne ostavi
svoju ženu kao da je udovica i povuče se u pseća smetlišta.
(“El-ihja”, 3\62)
“Kršćanski uticaj kod sufija se jasno pokazuje u oblačenju
vunene odjeće kao poseban obred. Tako kada kršćanin prihvata
monaštvo, oblači vunenu odjeću.” (“Es-Sufijje”, str. 17)
Ibn Dževzi prenosi da je neki čovjek došao Ebu Aliju, a na
sebi je imao vunenu odjeću pa mu on reče: ”Ovo je odjeća monaha!”
Takođe, došao je neki čovjek tako obučen Hammadu ibn Ebi
Sulejmanu pa mu on reče: “Skini sa sebe kršćansku odjeću!”
(“Ebu Hamid El-Gazali vet-tesavvuf”, str. 39)
Ovo potvrđuje i često prenošenje mišljenja monaha od strane
sufija, pohvale njima i njihovog puta čišćenja i odgajanja duša.
(“Telbisu Iblis”, 195, 196)
Dovoljno je znati da je prvu sufijsku tekiju izgradio kršćanski
namjesnik u Ramali (Palestina). Poslije su se tekije proširile širom
Islamskog svijeta ličeći na samostane kršćana, i utrkujući se sa
gradnjom džamija – Allahovih s.w.t. kuća. (“El-Ihja”, 334\3)
Što se tiče uticaja šiija jasno se pokazuje u veličanju Alije ibn
Ebi Taliba nad ostalim ashabima, i izmišljanju lažnih predaja koje
pripisuju Aliji r.a.
Jedna od izmišljenih predaja jeste i ona da je rekao Alija r.a. :
”Ja sam tačka na bismillah, ja sam kraj Allaha Kojeg
zanemariste, ja sam lehvi Mahfuz, ja sam pero, ja sam Arš, ja sam Kursijj, ja sam sedam nebesa i zemlja.” Sve ovo se nalazi u knjizi
“Biharul Envar” od Medžlisija. Međutim, oni su zaboravili da su tačke
u arapsko pismo uvedene tek kasnije u doba Umevija. Maloj tački daju
veliki značaj , pa tvrde da su tajne Kur’ana u Fatihi, tajne Fatihe u
Bismilli, tajne Bismille u slovu ba, a tajna slova ba u tački na njemu.
Muhamed Vefa tvrdi da je Allah s.w.t. uzdigao Aliju ibn Ebi
Taliba kao što je uzdigao Isaa sina Merjemina.
Od šiija su uzeli i govor o kutbu koji upravlja kosmosom . O
ovome kaže ibn Haldun:
“Sufije govore o redoslijedu kutba kao što šiije govore o
nukaba, čak su izmislili i sufijsku odjeću da bi je učinili
prepoznatljivom za svoj pravac i pripisali je Aliji r.a. a on se nije
isticao posebnom odjećom među ostalim ashabima. Naprotiv, svi su
bili primjer u vjeri, skromnosti i borbi na Allahovom putu.”
(“Džamiul-keramat”, 1\189)
Dalje kaže: ”Davanje prednosti Aliji u odnosu na druge
ashabe ukazuje na jak uticaj šiizma. Iz ovoga se shvata privrženost
nekih od njih šiizmu, te postepena asimilacija u taj pravac.
(“El-Mukaddime”, str. 298)
Poznato je i njihovo čvrsto nastojanje u dokazivanju krvne
povezanosti sa Ehli – Bejtom, pa makar tako i ne bilo. Er-Rifai je
pripisan Ehli–Bejtu u rodoslovnom stablu, iako je potvrđeno da je on iz
plemena Er-Rifa’a kao što kažu imam Zehebi, Es-Subki drugi.
(“El-Mukaddime”, str. 298)
Takođe pripisuju Ehli-Bejtu Abdulkadira El-Džilanija, a on je
porijeklom iz perzijskog plemena Habeki Dust.
(“Es-Sijer”, 22\77)
Očito je da se ova frakcija krije iza ljubavi prema Ehli-Bejtu, te
na taj način pokušava pridobiti srca ljudi u cilju zavođenja i širenja
zablude. Potrebno je upozoriti da je većina prvih sufija bila perzijskog
porijekla. Istorija svjedoči da su Perzijanci stajali iza većine smutnji i ništavnih vjerovanja koja su se pojavila u istoriji Islama.
(Er-Rifaijje”, str. 33)

[Ebu Ahmed]

2. Način uzimanja vjerskih propisa kod sufija
Musliman prima uputu i pravila iz Allahove s.w.t. Knjige,
Sunneta i onoga što proizilazi iz ova dva izvora, kao što je idžma’
(konsenzus učenjaka), kijas (analogija) itd., sve u okviru onoga kako to
shvatiše ashabi Allahovog Poslanika s.a.w.s., kao osobe najčistijih srca
i najiskrenijih duša. To je generacija koju je Allah s.w.t. odabrao da
budu društvo i pomoć Njegovom Poslaniku s.a.w.s. Bili su svjedoci
Objave, odgojili su se uz Poslanika s.a.w.s, shvatili su i radili ono što
Allah s.w.t. traži. Poslanik s.a.w.s. ih je nazvao pobjedničkom
skupinom i najboljom generacijom ljudi, i da će svako ko ne slijedi
njihov put biti kažnjen vatrom.
“Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je
pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika,
pustićemo da čini sta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a
užasno je on boravište!”
(En-Nisaa, 115)
Nema sumnje da su ashabi predvodnici vjernika.
U sufizmu međutim, istinu prestavlja ono što potvrdi
otkrovenje (kesf). Tako govore: ”prenosi mi srce od mog Gospodara.”
Gazali prenosi od Ebu Jezida El-Bistamija da je rekao: ”Nije
učenik onaj ko pamti iz knjige, pa kada zaboravi ono što je pamtio
postane neznalica. Učenik je onaj ko uzima znanje od svoga
Gospodara u koje god vrijeme hoće, bez pamćenja i predavanja.”
U životopisu Muhameda El-Magribija da je često govorio:
”Išao sam pred Allahom ispod Arša i rekao mi je to i to, a ja
Njemu to i to.” (“El-Ihja”, 3\24)
Kaže Kušeri:” Čuo samMensura El-Magrabija da kaže: ”Vidio
je neko od njih El Hidra, pa ga upita:” Da li znaš da ima iko iznad
tebe? “Da” odgovori, pa reče:
“Abdur-Rezak je prenosio hadise u Medini i ljudi oko njega
pomno slušaše. A podalje od njih vidjeh mladića kako drži glavu među
koljenima pa mu rekoh:” Ono je Abdur-Rezak koji prenosi hadise
Allahova Poslanika , pa zašto ne slušaš od njega?” Tada mladić
reče:” On prenosi od mrtvog, a ja nisam odsutan od Allaha.” Ja mu
rekoh:” Ako si takav kao što kažeš, pa ko sam onda ja?” Zatim podiže
glavu i reče:” Ti si moj brat Ebu Abbas El-Hidr.” Te saznadoh da
Allah ima robova koje ja ne znam”. (“Džamiul-keramat”, 1\163)
Gazali dodaje: ”…da onaj koji uzme stvari gajba samo iz
Kur’ana i Suneta on je nesiguran i ne zna mu se pozicija.”
(“Er-Risale”, str. 166)
Ovaj govor podrazumijeva da nema koristi iz znanja od govora
Poslanika s.a.w.s, jer je ono shvatljivo svakom čovjeku putem
promatranja i izlaganja. (“El-Ihja”, 1\104)
Gazali je to obznanio, pa kaže: ”Ima evlija čiji nur gotovo sve
obasja, gotovo da postane neovisan o uputi poslanika.”
(Deru’t-teradi”, 5\348)
Osnova ovakvog mišljenja je Platonova teorija emanacije koja
znanje stavlja izvan praktičnog uma u srcu čovjeka, ako se ono očisti
od niskosti. Sufije povjerovaše u ovu filozofiju i obukoše joj Islamsku
odjeću bez promjena njenoj suštini. Smatraju da je mjesto praktičnog
uma Levhi Mahfuz.
Kaže Suhraverdi: ”…jer istinski bogobojaznik i pravi asketa
na dunjaluku, njegova nutrina je čista, ogledalo njegova srca je bistro,
daje mu se nešto jednako Levhi-Mahfuzu čime shvata suštinu nutrine
kao majke znanja i osnova.” (“Miškatul-Envar”, str. 170)
Priča Gazali o Ebu Turabu En-Nahsebiju: ”Bio je začuđen
jednom muridom, pa mu reče jednog dana: ”Da vidje Ebu-Jezida!”
Murid reče :”Teško tebi, šta da činim sa Ebu Jezidom, kad vidjeh
Allaha koji me učini neovisnim od njega.” Pa reče Ebu Turab :” Teško
ti se, umišljen si Allahom!” Da si video Ebu Jezida jedanput bilo bi ti
korisnije nego da vidiš Allaha sedamdeset puta!”
(“Avariful-me’arif”, str. 56)
Mnogi od njih tvrde da su direktno dobijali vjesti i upute od
Poslanika s.a.w.s. na javi i u snu. Priča Es-Sizili: ”Tako mi Allaha., da
sam bio odsutan od Poslanika koliko treptaj oka ne bih se smatrao
muslimanom.” (“El-Ihja”, 4\356)
Rekao je Ahmed El-Faruki: ”Obradovao me Poslanik da ću
biti jedan od mudžtehida i povuče mi svojom mubarek-rukom crtu
upute, pa reče: “Ne napisah nikome prije nešto slično”.
(“Tabekatuš-Ša’arani, 2\14)
Et-Tidžani spominje da mu je Poslanik s.a.w.s. na javi naredio
da uči Salavat-Fatih kada je bio potišten. “Pitao sam ga o vrijednosti
tog salavata, pa me je prvo obavijestio da je jedan takav salavat
vrijedniji od Kur’ana šest puta. Pa me obavijestio drugi put da je
jedan takav salavat veći od svake slave u kosmosu, svake dove, velike
ili male, i od Kur’ana šest hiljada puta.”
(“Džamiul-keramat”, 335\1)
Mnogi od sufija tvrde da izravno od Poslanika s.a.w.s. dobijaju
virdove, pravila i dr. To podrazumjeva da vjera nije upotpunjena i da
se Šerijat stalno dopunjava, a Allah s.w.t. kaže:
“Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju
prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude
vjera” (El-Ma’ide, 3)
Ibn Arebi spominje da mu je knjigu “Fususulhikem”dao
Poslanik s.a.w.s. u snu, a da na javi primjenjuje ono što mu je Poslanik
s.a.w.s. zacrtao. (“El-Hedijje el-hadije”, str. 104)
Zbog toga se ne obaziru na islamske učenjake, niti pridaju
važnost njihovim šerijatskim rešenjima.
Kaže Ibn Arabi: ”Oni negiraju neke hadise, iako su oni
vjerodostojni, a ljudi koji ih prenose povjerljivi. Kažu da upitaju
Poslanika a on negira dotični hadis. Tako govore da spoznaju slabost
hadisa i ne rade po njemu bez obzira što su ga prenosioci prakticirali
i što je rivajet ispravan, ali u suštini kod njih nije tako.”
(“El-Fusus”, str. 47)
Iz ovog proizilazi da se Buhari, Ahmed, El-Hakim i drugi
uzalud umoriše i utrošiše silni trud u radu za Islam. Mogli su duga
putovanja u traženju hadisa, kao i odsutnost od svojih porodica skratiti,
te se zavući u tamne ćelije i ponavljati u njima Allahovo s.w.t. ime sve
dok im se ne otkrije gajb i ne vide istinsku suštinu. Molimo Allaha
s.w.t. da nas sačuva ovih zabluda.
Kaže Gazali: “To se neće upotpuniti osim osamljivanjem u
tamnoj prostoriji, a ako ne tako onda neka pogne glavu prema prsima
ili se umota u odjeću. Tada će čuti kako ga doziva istina i vidjet će
uzvišenost Božijeg prisustva.” (“Et-tesavvuf bejnel-hakki vel-batil” – iz
knjige “El-Futuhatul-mekkije”)
Kaže: “I skrati put, ti si u svetoj dolini Tuva, i slušaj dubinom
svoga srca ono što ti se objavljuje, možda ćeš pored vatre naći onoga
ko će ti na put ukazati ili ćeš biti dozivan iz unutrašnjosti srca - onim
čime je bio dozivan Musa - Ja sam tvoj Gospodar…”
(“El-Ihja”, 3\76)
U svom odvraćanju od prave vjere, sufije su se borile protiv
pravog znanja, znajući da se ta vrsta šejtanskih spletki ne širi osim
među neznalicama pogrešnim tumačenjem Kur’ana i Sunneta. Kaže
Gazali:
“Zatim se povlači u tekiju i sjedi nezaposlen u punoj
meditaciji, i ne treba da ometa svoje misli učenjem Kur’ana, niti
razmišljanjem o njemu, niti knjigama hadisa… (“El-Ihja”, 4\251)
Kaže Gazali da se u doba kad je osjetio želju za sufijskim
pravcem, savjetovao sa jednim od njihovih predvodnika oko učenja
Kur’ana, pa mu je to zabranio govoreći: “Pravi put je u tome da u
potpunosti presječeš svoju vezu sa dunjalukom.”
(“Telbisu Iblis”, str. 323)
Kur’an je smatrao jednom od ovosvjetskih zaokupljenosti koje
spriječava posvećivanje Allahu s.w.t .
Ibnul-Dževzi na ovo kaže: “Veliko je da ovakav govor potekne
od učenog čovjeka. Njegova ništavnost je očita. U stvarnosti, ovo je
gašenje Šerijata koji podstiče na učenje Kur’ana i traženje znanja.”
(“Mizanul-amel”, str. 31)
Prenosi Gazali od Ebu Sulejmana Ed-Daranija: “Ako čovjek
traži hadis, ili se oženi, ili putuje u potrazi za mjestom boravka, znaj da se odao dunjaluku.” (“Telbisu Iblis”, str. 323)
El-Džunejd kaže: “Za murida - početnika je najbolje da ne
zaokuplja svoje srce zaradom, traženjem hadisa i ženidbom. Najbolje
je za sufiju da ništa ne piše i ne čita, jer je tako najbolje za održavanje
koncetracije.” (“El-Ihja”, 1\11)
Sufije često navode priču o Hidru sa Musaom kao dokaz da
čovjek može primati znanje od Allaha s.w.t. bez posredstva poslanika,
ali su zaboravili na dvije stvari:
1. Hidr je bio poslanik kako potvrđuje Ibn Abbas i Mukatil, a
to su prihvatili gotovo svi mufessiri kao Ibn Kethir, En-Nesefi, El-
Begavi, Ibn El-Dževzi, Ibn Hadžer. Kaže El-Kurtubi: “Prema većini
mufessira on je poslanik, i to ajet potvrđuje, jer poslanik ne uči osim
od poslanika, a do spoznaje skrivenog ne može doći niko osim
poslanik, Allahovom s.w.t. voljom.
2. Musa nije bio poslan Hidru nego Izraelćanima. Naš poslanik
Muhammed s.a.w.s. je poslan cijelom čovječanstvu i nijednom živom
biću nije dozvoljen izlazak iz okvira Šerijata. Kaže Imam El-Bika’i:
“Onaj ko vjeruje da neko ima put ka Allahu s.w.t. bez slijeđenja
Poslanika s.a.w.s., on je nevjernik i prijatelj Šejtanov prema
konsenzusu mišljenja islamske uleme.
(“El-Džamiu li ahkami El-Kur’an, 11\16)
Kaže Uzvišeni:
“Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah
voljeti i grijehe vam oprostiti - a Allah prašta i samilostan
je.” ( Ali-Imran 31)
Treba znati da je Hidr umro… i da je bio živ došao bi
Poslaniku s.a.w.s. i dao mu prisegu. Kaže Poslanik s.a.w.s:
“Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da je Musa živ bio
bi dužan da me slijedi.” (Nesai)
Imam El-Buhari je upitan o Hidru i Il’jasu:”Da li su živi?”, a
on reče:” Kako, kad Poslanik s.a.w.s. kaže: ”Od onih koji su danas na
Zemlji poslije sto godina neće niko biti živ.” U Muslimovom rivajetu
od Džabira stoji: ”Nijedno današnje novorođenče poslije sto godina
neće biti živo.” A jedan imam je upitan o ovome pa je proučio:
“Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan, ako ti
umreš, zar će oni dovjeka živjeti?” ( Al-Enbija, 34)
Ono što se spominje da su se neki susreli sa Hidrom je laž i
smutnja šejtanska. Kolonizatori su upotrebljavali ove bajke o živom
Hidru kao sredstvo učvršćivanja svoje vlasti. Tako su potkupljeni
kvislinzi iz sufijskih tarikata govorili svojim muridima da su vidjeli
Hidra kako nosi zelenu zastavu i predvodi napredujuću francusku
vojsku s ciljem okupiranja Sjeverne Afrike. Zato nema mogućnosti za
suprostavljanje, niti opiranje Božijoj mudrosti.
Općenito mi smo Ummet Muhameda s.a.w.s. i sljedbenici
njegove vjere, a on kaže: ”Ostavio sam vam dvije stvari, nećete
zalutati sve dok ih se budete držali, Allahovu knjigu i Sunnet
Njegovog Vjerovjesnika!” (Malik i Hakim)
Kaže Ebu Kalabe: “Ako pričas s nekim o Sunnetu pa kaže:
“Kloni nas toga, daj nam Allahovu s.w.t. Knjigu!” - znaj da je
zalutao.”
Kaže Ez-Zehebi: “Ako vidiš kakvog novotara, pobornika
ilmul-kelama, da govori: “Kloni nas Kur’ana i hadisa i daj razum!” -
znaj da je to Ebu Džehl, a kada vidiš pobožnjaka da govori: “Kloni
nas razuma i onoga što se prenosi i daj slast i zanos! ”- znaj da je to
Iblis u čovjekovom obliku ili je ušao u njega. Ako ga se bojiš, bježi, a
ako ne, tresni ga o zemlju, pa sjedi na njega i prouči mu Ajetul-Kursijj
i onda ga zadavi (da izađe šejtan iz njega).”(“Es-Silsiletus-sahiha”, 1761)
Allah je sačuvao Kur’an i Sunnet Poslanika s.a.w.s. preko
imama ove vjere, hafiza hadisa koji su obišli i Istok i Zapad u cilju
prikupljanja hadisa Poslanika s.a.w.s., a nismo čuli da je Poslanik
s.a.w.s. došao ikome od njih, te mu dao direktno znanje. Poslije smrti
Poslanika s.a.w.s. ashabi se raziđose i nastaše velike smutnje pod
vođstvom Abdulaha bin Sebe’ i njegovih pristalica i poteče
muslimanska krv. Trošili su snagu u međusobnoj borbi i nije nam
poznato da je došao Poslanik s.a.w.s. da ih izmiri i presudi im. Veoma
je čudno da je u najtežim trenucima ostavio svoj Ummet, a zatim se
javio poslije nekim nepoznatim pojedincima, Slava Ti Gospodaru, ovo
što govore je otvorena potvora!

[Ebu Ahmed]

3. Tajna koja se krije
Imaju tajnu i jedni drugima preporučuju njeno sakrivanje od
drugih i kažu da ko oda ovu tajnu biće proglašen heretikom i sablja će
mu presuditi.Tajnu propisuju Zenul-Abidinu, ali, u stvari, ona potiče
od Kulsum bin Amra El-Ziltabija (umro 220h).
Gospodaru , kad bih otkrio suštinu znanja,
Bilo bi rečeno:” Ti kipove obožavaš!”
Muslimani bi moju krv dozvoljenom proglasili,
Ružnim bi to smatrali, lijepim ga ne bi vidjeli.
(“Es-Sijer”, 4\472)
Kaže El-Gazali: “Kažu neki da Božije gospodstvo ima tajnu i
ako bi bila otkrivena propalo bi vjerovjesništvo. I vjerovjesništvo ima
tajnu i ako bi se otkrila propalo bi znanje. I učenjaci o Allahu tajnu
imaju i kada bi je pokazali svi bi propisi propali.”
(“El-Kešf anil-hakikati li evvelil-merreh”, str. 18)
Kaže: ”Rekli su neki arifi da otkrivanje tajne Božijeg
gospodstva vodi u kufr.” (“El-Ihja”, 1\100)
Kaže Suhraverdi : “Ako tajnu odaju, krv će im dozvoljena biti,
jer je krv izdajice dozvoljena.” (“El-Ihja”, 1\100)
Kaže El-Džunejd u razgovoru sa Ebu Bekrom Es-Selebijom:
”Mi mnogo pisasmo o tom znanju, a zatim ga u zemlju sakrismo, pa si
ti došao i otkrio ga javnosti.” (“El-Kešf , str. 53)
I još kaže : ”Zajedno govore i sašaptavaju se o stvarima koje
su nevjerstvo kod ostalih.” (“El-Kešf, str. 18)
Allah s.w.t.a. nije dozvolio da to što oni taje ostane skriveno, a
njihova “tajna” je:
Jedinstvo s Bogom (Vahdetul-Vudždžud)
Kaže Gazali: ”Arifi su se poslije svog uspinjanja na nebo
realnosti složili da nisu vidjeli ništa da postoji osim Jednog Istinitog.”
Mnoštvo je u cjelosti nestalo i utopili su se u potpuno jedinstvo. Nije
ništa ostalo osim Allaha s.w.t.a. Pa su se opili da su pamet izgubili.
Kažu: ” Ja sam istina!?”. Kaže drugi: “Slava meni kako sam ja
uzvišen!?” Kažu: ”U ogrtaču nema niko osim Allaha.”
Tako se arifi iz dubine metafore dižu ka visinama stvarnosti i
upotpunjavaju svoj miradž (uspinjanje) i svojim očima su vidjeli da ne
postoji ništa osim Allaha s.w.t. Oni nisu shvatili značenje riječi
“Allahu ekber!”(Allah je Najveći). On je veći od svega. Bože sačuvaj,
kako onda reći da je najveći kada po njima ništa drugo ne postoji!
Ebu Jezid El-Bistami kaže: “Nestao sam u svemoći i utopio se
u dubine vladavine i zastore božanstva dok ne dođoh do Arša, pa kad
ono, nikog na Aršu nema, sjedoh na Arš i rekoh: “Gospodaru, gdje da
te tražim? Pa doživjeh otkrovenje i vidjeh da sam ja, ja, ja sam
najpreči u ovome što tražim i ja sam taj osim kojeg drugog nema na
putu kojim hodam.“ (“Miškatul-Envar”, str. 137-139)
Kaže Ibn Arebi: “Arif ne samo da vidi istinu u svakoj stvari
nego vidi i suštinu svake stvari.” (“El-Kešf, str. 18)
Ukazao je na to da je Musa korio Haruna zbog toga što je
odvraćao Izraelćane od obožavanja teleta, a oni su u suštini obožavali
samo Allaha! - kako on tvrdi.
I kaže: ”Od njegovih lijepih imena je i El-
Alijj(Uzvišeni)…iznad koga? Nema nikog osim njega. On je El-Alijj-
Uzvišeni, Sam za Sebe. Od čega je on? On je On. Smatraju Ga samim
za sebe, a On je u odnosu na bitak isto kao i ono što bivstvuje.”
(“El-Fusus”, str. 192)
Kaže vođa ašika, kako ga nazivaju, Ibnul-Farid:
“Moj namaz na ovom mjestu njoj pripada. Svjedočim da se
meni klanjala. Oboje smo jedan klanjac, sedždu činim. Njegovoj
stvarnosti na svakoj sedždi zajedno. Ništa se osim meni ne klanja. Moj
namaz je samo meni na svakom rekatu” (“El-Fusus”, str. 176)
Šušteri opisuje svog obožavanog:
Moj obožavani sve prekri
On se pojavi u crnima i bjelima
U kršćanima i židovima
U svinjama i majmunima, u slovima sa tačkama
(“Et-Taijje”)
U svojim dovama mole Allaha s.w.t. za otkrovenje kao u dovi
Ibni Kajsa: “Bože moj, blagoslovi one kojima se tajne otkrivaju i
svjetla pokazuju…”, Pa kaže: “Baci me u mora jedinstva bića, iščupaj
me iz blata tevhida (Allahove jednoće). (“Ikazul-Himem”, str. 43)
Dalje kažu, ako je sve što postoji Allah, onda nema smetnje da
se obožavaju kamenje i kumiri. Ovo nije spontani zaključak, to su čak i
obznanili. Govori Ibni Arebi: “Potpuni arif je onaj koji vidi sve što se
obožava manifestacijom istine koja se u njemu obožava.“
(“El-Fikru es-sufijj”, str. 118)
Kaže:
Druga svoga juče korih
Jer moja vjera ne bi blizu njegove
Konačno sve svojim srcem poimam
Pašnjak za gazele, samostan za monahe
Hram za kipove, a Kaba onom ko obilazi oko nje
Ploče Tevrata i listovi Kur’ana
Vjeru ljubavi ja ispovjedam gdje god da se okrenem
Ljubav je moja vjera i iman
(“El-Kešf”, str. 143)
Ovdje se spajaju sufizam i masonstvo.
Kaže Ibn Farid: “Ako pobožnjak u hramu padne kamenju na
sedždu, nema pravo da se krivi za fanatizam.”
(“El-Kešf”, str. 152)
Sufije tvrde da onaj ko dođe do ove istine i uvjeri se da je on
Allah, nije dužan slijediti Šerijat. Kaže Ibn Arabi :” Rob je Gospodar,
a Gospodar je rob? Jadan ja po kome se naređuje? Ako kažes robu,
onda je to Gospodar ili kažeš Gospodar, pa kako će mu se onda
narediti?” (“Et-Taijje”)
Kada je Timisaniju pročitana knjiga “Fususul-hikem” rekao je:
“Kur’an se suprostavlja vašem “Fususul-hikem”, pa reče: “Cijeli
Kur’an je širk, a tevhid je u našem govoru…” Pa mu je rečeno: “Ako
je bitak jedinstven, zašto je žena halal, a kći haram?” On odgovori:”
Kod nas je sve halal, ali kad zaslijepljeni govore:”haram”, mi
kažemo:”Vama je haram”. Ovaj izraz nevjerstva je u proturječnosti sa
samim sobom. Ako je bitak jedinstven, ko je zaslijepljen, a ko je taj
koji vidi!?