FORUM PUT VJERNIKA

[talib99]

Riječ istiva se u jeziku koristi za različita značenja, a sva ta značenja su u smislu 'kompletnosti' ili 'završetka'.

U Kur'anu se koristi na tri različita načina:

1. Da se riječ upotrijebi samostalno: kao u ajetu:
''I kad se on opasa snagom i stasa (iseva)...'' (Prijevod značenja, El-Kasas, 14)
U značenju: postade kompletan, odraste/stasa.

2. Da se upotrijebi zajedno sa česticom ila (ka, prema): kao u ajetu:
''...zatim se isteva ila (uzdigao prema) nebu...'' (Prijevod značenja, El-Bekare, 29)
U značenju: namjere uz potpunu želju.

3. Da se upotrijebi zajedno sa česticom ala (na, iznad): kao u ajetu:
''litestevu 'ala (da se uspenjete na) njihova leđa...'' (Prijevod značenja, Ez-Zuhruf, 13)
U značenju: podignuti na njih, uspeti se.

Tako je značenje Allahovog istiva iznad Arša: 'Uzdizanje iznad arša i smještanje nad njim u smislu kako to dolikuje Njemu, Veličanstvenom i Uzvišenom.'

To je jedno od sifata fi'lijje (Allahova svojstva djela) koje je dokazano u:
1 - Kur'anu
2 - sunnetu i
3 - konsenzusu.

(1) Od Kur'anskih dokaza su Allahove riječi:
''Svemilosni, Koji se iznad Arša uzvisio.'' (Prijevod značenja, Taha, 5)

(2) Od dokaza iz sunneta jeste ono što je zabilježio El-Hilal u svojoj knjizi Es-Sunne, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca prema šartovima (uslovima) Buharije, gdje je Ebu Katade en-Nu'man rekao:
''Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhi selam, da kaže:
'Kada je Allah završio sa stvaranjem svojih stvorenja, On se isteva 'ala (uzvisio iznad) Arša.'' (Ibn Kajjim spominje u Idžtimaul džujušil islamije str. 34. Ez-Zehebi kaže: 'Njegovi prenosioci su povjerljivi. Šejh Albani se složio na ovome u Muhtesar el-uluv, str. 38)

Šejh, Abdul Kadir el-Džejlani, kaže:
''Ovo je zabilježeno u svim knjigama koje je Allah objavio Poslanicima.'' (Gunijja, str. 96)

(3) Ehli sunnet se jednoglasno slaže na vjerovanju da je Allah iznad Arša i nijedan od njih nikada nije rekao suprotno. Nemoguće je da iko prenese nešto tako od njih, niti takav govor, niti u tome značenju.

Jedan čovjek je rekao imamu Maliku:
'Ooo Ebu Abdullah: ''Svemilosni, Koji se iznad Arša uzvisio.'' (Prijevod značenja, Taha, 5) Pa, kako se to Alah uzvisio?

Imam Malik spusti svoju glavu sve dok nije počeo da se znoji, pa reče:
'Istiva (uzdizanje) je poznato, kakvoća nije poznata, vjerovanje u to je vadžib (obaveza), a pitanje o kakvoći toga je novotarija i ja vidim da si ti novotar!'

Nakon odgovora naredi da se ovaj koji je ovo upitao izbaci napolje. (Pogledaj Sijeru 'alamu nubela, 8/100-101, El-Esmai ves-sifat od Bejhekija, str. 515, i El-Hafiz (Ibn Hadžer) ga smatra prihvatljivim u Fethul-bariju, 13/407)

Slično ovome je zabilježeno i od Rabbie ibn AbdurRahmana, šejha imama Malika. (Pogledaj El-Esmai ves-sifat, str. 516)

Njegova (Malikova) izjava: 'Istiva (uzdizanje) je poznato...' znači da je poznato u arapskom jeziku; a to znači: 'Uzdignuti se iznad, zaposjesti.'

Njegova (Malikova) izjava: '...kakvoća nije poznata...' znači da mi ne možemo sa našim razumom da opišemo kakvoću Allahovog istiva (uzdizanja) iznad Njegovog Arša. Jedini način bi bio preko objave, a u objavi nije zabilježena kakvoća toga. Pa, kada oboje, i razum i objava, ne ukazuju na kakvoću – onda je potrebno da se suzdržimo od govora o tome.

Njegova (Malikova) izjava: '...vjerovanje u to je vadžib...' znači da je vadžib (obaveza) vjerovati da je Allah iznad Svoga Arša onako kako to Njemu dolikuje, jer je Allah to Sam Sebi potvrdio, zato je vjerovanje u to i iman u to vadžib (obaveza).

Njegova (Malikova) izjava: '...a pitanje o kakvoći toga je novotarija...' znači da je pitanje o kakvoći istiva (Allahovog uzdizanja) novotarija, jer nije bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, alejhi selam, i njegovih ashaba.

Ova izjava, koju je imam Malik spomenuo po pitanju Allahovog istiva (uzdizanja), jeste presudna mjera (važeća je) za sva Allahova Svojstva koja je On spomenuo u Svojoj Knjizi ili na jeziku Svoga Poslanika, alejhi selam. To jest: njihova značenja su nam poznata, iako njihova kakvoća nije poznata, jer nas je Allah obavijestio o njima, ali nas nije obavijestio o njihovoj kakvoči.

U dodatku, govor o Allahovim svojstvima jeste forma govora o Allahovom Biću. Pa, onako kako potvrđujemo Allahovo Biće bez tekjifa (ulaženja u kakvoću), tako isto potvrđujemo Njegova svojstva bez tekjifa.

Neki učenjaci su govorili da ukoliko budeš upitan od strane džehmije (tj. sektaša, koji negira svojstva):
'Allah se spušta na dunjalučko nebo, pa kako se onda to spušta?'

Odgovori: ''Allah nas je obavijestio da se spušta, ali nas nije obavijestio kako!''

Drugi način odgovora kada te upita džehmija o bilo kojem Allahovom svojstvu:
'Kakvo je to svojstvo?'

Odgovori: ''A kakav je Allah?'' – ovo (mu tako kažeš), jer je nemoguće shvatiti i dokučiti kakav je Allah. Tako češ mu reći, da ako tekjif nije moguć po pitanju Allaha, onda nije ni po pitanju Njegovih svojstava, jer su svojstva dio onoga što se opisuje!

Ako bi neko rekao:
'Ako je značenje Allahovog istiva (uzdizanja) iznad Njegovog Arša to da se On uzdigao iznad Arša, onda to znači da je On: ili veći od Arša, ili manji od njega ili da su jednaki. Jer ovo znači da On mora imati džism (tijelo), a to je nemoguće!'

Odgovor ovome bi bio, bez sumnje, da je Allah veći od Arša i veći od bilo čega. Ali, ovo ne ukazuje na bilo koji od neispravnih zaključaka od kojih je Allah čist.

Što se tiče toga da je nemoguće da Allah ima džism (tijelo), onda se mora znati da je govor o džismu (tijelu) i pripisivanje tijela Allahu, bilo da se negira ili potvrđuje – novotarija, i to nije preneseno u Kur'anu, sunnetu ili u izjavama selefa (prvih generacija). To je širok pojam koji traži tefsil (detaljno pojašnjenje):

(1) Ako se sa 'džism' misli na nešto sačinjeno, čiji dijelovi su potrebni i podržavaju jedan drugog – onda je to odbačeno od Allaha, Večnog, Samoodržavajućeg i Onog koji ne zavisi od nikoga.

(2) Ako se sa 'džism' misli na Njega bivajući Samoopstojeći i opisuje ono što samo Njemu dolikuje – onda to nije odbačeno od Allaha, jer Allah nikog nije potreban i opisan je Svojstvima savršenstva kako Mu dolikuje.

Ipak, pošto riječ 'džism' može uključivati ispravno, a takođe i neispravno značenje kada se veže za Allaha pripisujući to Allahu, bilo da se apsolutno zanegira ili potvrdi – to nije dozvoljeno.

Ovo je jedna izjava koju novotari koriste da bi došli do zaključka negacije onoga što je Allah potvrdio za Sebe od savršenih svojstava. A dvije su vrste ovakvog zaključivanja:

1. Ispravno zaključivanje koje nije kontradiktorno savršenosti, što je bezuvjetno vezano za Allaha. Ovo je ispravno i potrebno je to pojasniti i objasniti da se to Allahu ne negira.

2. Pogrešno zaključivanje je ono koje je kontradiktorno savršenosti vezanoj za Allaha. Ovo je neispravno i obaveza je to odbiti i pojasniti da nije prikladno shvatanje Kur'ana i sunneta, jer su Kur'an i sunnet ispravni kao i njihova značenja. I nije nikada moguće da istina bude shvaćena u značenju koje je neispravno.

Ako se kaže:
'Ako pojasniš Allahov istiva (uzdizanje) iznad Njegovog Arša kao Njegovo uzdizanje iznad njega, onda to daje utisak da je On potreban da podigne Sebe ili da podupre Sebe!?'

Odgovor je da: Svako ko je svjestan Allahove veličine, savršenosti Njegove Moći, Njegove Snage i neovisnosti od bilo koga, onda mu neće pasti na pamet da Allahu treba Arš da bi ga Arš podržao. Kako to da bude tako kad Arš i sve što je stvoreno ovisi od Allaha i izlaže se Njemu? Nema podrške niti održavanja, osim od Njega.
''I jedan od znakova Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom...'' (Prijevod značenja, Er-Rum, 25)

Ako te upita:
'Da li je dozvoljeno da se Allahov istiva iznad Arša pojasni u značenju istila (da je Allah njime zagospodario), kao što mu'atile pojašnjavaju u njihovom pokušaju da izbjegnu 'pogrešno shvatanje'?'

Odgovor bi bio:
To nije dozvoljeno, i to zbog slijedećih razloga:

Prvi: Ako je ovakav način shavatanja ispravan, onda to ne sprječava pojašnjenje istiva sa njegovim realnim, stvarnim značenjem. A ako je to neispravno, onda nije moguće da to bude odgovarajuća vrsta shvatanja uzetog iz Kur'ana i sunneta. Ko god misli da su oni obavezno zasnovani na nečem drugom mimo njih (tj. Kur'ana i sunneta), onda je on zalutao.

Drugi: Pojašnjavanje toga u značenju istila (zagospodariti) je zasnovano na osnovu neispravnog shvatanja. Nije moguće, jer je suprotno idžma'u (konsenzusu) selefa, i zbog toga nije dozvoljeno da se kaže:
'Allahov istiva na zemlji', i druge slične izjave od kojih je Allah čist.
Kada bi bilo da je On istila (zagospodario) Aršom, onda bi to značilo da Allah, prije toga, nije bio u toj poziciji kada je stvarao nebesa i zemlju.

Treći: Tumačenje istiva u značenju istila nije poznato u arapskom jeziku. To je laž, a Kur'an je objavljen na jeziku Arapa, te zbog toga nije moguće da to tumačimo u značenju kakvo arapima u njihovom jeziku nije poznato.

Četvrti: Oni koji istiva tumače kao istila smatraju da je to metaforički govor; međutim, metaforička značenja nisu prihvaćena, osim uz ispunjavanje četiri šarta (uslova):

1. Jasan dokaz koji poziva da se ta izjava uzme metaforički, a ne njegovo stvarno, realno značenje.

2. Da je moguće metaforičko značenje zasnovano na jeziku.

3. Da je moguće metaforičko značenje u određenom kontekstu. Mogućnost općenitog metaforičkog značenja ne znači da je to prihvaćeno u svakom kontekstu. Suprotan kontekst određenog značenja i okolnosti mogu spriječiti neka značenja koja se podrazumjevaju ako se uzme općenito.

4. Dokaz koji ukazuje na metaforičko značenje mora biti iznijet i pojašnjen. Ovo je zato što značenje može biti i stvarno-činjenično, a ne metaforičko, i da se prije uzme kao vanjštinsko-stvarno značenje. Zato, obaveza je iznijeti dokaz koji ukazuje na prvo ili drugo – a Allah najbolje zna.