Da, ja sam suicidalna!

"Uzalud sam pokušavala da ubijedim prevodioca koji je bio u pratnji američke patrole, da sam ja samo gost. Plakala sam i molila, čak sam se i onesvijestila od straha na putu prema zatvoru Abu Graib... Odgledala sam snimak sa mučninom i onda mi je ona rekla 'Bog te je stvorio zarad naše zabave!'. Tu me ja preplavio bijes i ja sam je napala, uprkos mom strahu..."

Sa udaljenosti od otprilike deset metara, može se čuti tiho učenje Kur'ana. Veća grupa muslimanki je spuštenih glava proučavala suru Jasin sa velikom pažnjom i sa dubokim poštovanjem. Sa njihove desne strane nalazila se još jedna grupa ljudi koji su koristili svoje vrijeme u razgovoru o samo Allah, subhanehu we te'ala, zna čemu. Ono što se moglo ponekada čuti je bio nekontrolisani smijeh.

Moja pravedna i poštena sestro,

Već duže vrijeme želim da ti se obratim, da ti pišem o velikim događajima i teškom stanju u kojem se islamski ummet nalazi, ali su me okolnosti sprječavale, tako da sada uz Allahovu pomoć koristim ovu priliku za moje obraćanje tebi, draga moja sestro.

Prvo bih se obratila našim porodicama i našim najmilijima u našoj dragoj zemlji i poručila im da smo uz milost Svevišnjeg dobro i pod okriljem Njegove zaštite. U našim ste srcima i mislima uprkos velikoj udaljenosti. Ovaj svijet je takav - pun sastanaka i rastanaka – a mi tražimo utjehu u činjenici što smo na istini

Ja sam Amina,  nekad sam se zvala Irena. Mislim, još uvijek imam to ime, ali sam dodala svoje novo ime, islamsko, elhamdulillah. Ovo je moja priča kako sam ušla u islam.

Kada je njen brat vidio mrtva tijela ruskih vojnika oko sebe, počeo je galamiti na svoju sestru, na što je ona ponosno odgovorila: “Zašto si tako šokiran, uradila sam isto što i ti. Svojim očima si gledao zlodjela, koja su tvoji prijatelji počinili, pa sam pomislila da bi i Rusi, a i oni koji ih slijede, trebali biti istom mjerom poniženi."

Snažni ruski tenkovi su drobili kamenje pod sobom, dok su se planine tresle od njihove galame i ratnih pjesama koje je ruska vojska pjevala. Svako vozilo i svaki tenk su imali crvenu zastavu na sebi.¹ Ruski vojnici su se bez imalo straha kretali, jer su bili obaviješeni da su sva sela u tom regionu Afganistana napušena i svo civilno stanovništo izbjeglo.

Riječi moje majke su me kao munja pogodile u srce. Prezirao sam samog sebe. U glavi su mi se vrtile slike lica drugih majki, poput moje, koje su žrtve nevjerničkih mučenja, a to sve zbog moje nemarnosti i nemarnosti drugih muslimana, sličnih meni. Obavila je svoje ruke oko moga vrata i plakajući i dalje govorila: “Odvedi me u Afganistan!“ Njen plač me nanovo potresao.

Malo prije zore, Azad se iskrala iz svoje sobe i otišla do Esvedove koja je bila odmah do njene. Znala je da je u blizini stražar na dužnosti, iako ga nije vidjela. Otvorila je vrata, pogledala unutra i vratila se Fejruzu. Želja za osvetom joj je gorila u očima...