Kada je njen brat vidio mrtva tijela ruskih vojnika oko sebe, počeo je galamiti na svoju sestru, na što je ona ponosno odgovorila: “Zašto si tako šokiran, uradila sam isto što i ti. Svojim očima si gledao zlodjela, koja su tvoji prijatelji počinili, pa sam pomislila da bi i Rusi, a i oni koji ih slijede, trebali biti istom mjerom poniženi."

Snažni ruski tenkovi su drobili kamenje pod sobom, dok su se planine tresle od njihove galame i ratnih pjesama koje je ruska vojska pjevala. Svako vozilo i svaki tenk su imali crvenu zastavu na sebi.¹ Ruski vojnici su se bez imalo straha kretali, jer su bili obaviješeni da su sva sela u tom regionu Afganistana napušena i svo civilno stanovništo izbjeglo.

Riječi moje majke su me kao munja pogodile u srce. Prezirao sam samog sebe. U glavi su mi se vrtile slike lica drugih majki, poput moje, koje su žrtve nevjerničkih mučenja, a to sve zbog moje nemarnosti i nemarnosti drugih muslimana, sličnih meni. Obavila je svoje ruke oko moga vrata i plakajući i dalje govorila: “Odvedi me u Afganistan!“ Njen plač me nanovo potresao.

I kada je zakazani sastanak sa njenim Gospodarom došao, klanjala je obavezni namaz, proučila nešto iz Kur'ana, oprostila se od roditelja i rodbine i sjela u kamion napunjen eksplozivom a zatim ga zabila u neprijateljsku bazu, raznijela je u komadiće i srela se sa svojim Gospodarom kao šehida.

Pismo muslimanima od majke Sejjada Al-Falastinija, mudžahida koji je ubijen u Bosni, Decembra 1995.

U ime Allaha, Mislostivog, Svemilosnog!

Sva zahvala pripada Allahu, Njega slavimo, od Njega pomoć tražimo, tražimo Njegov oprost, i kajemo Mu se za naša zla djela. Koga Allah na pravi put uputi taj je upućen, a koga On u zabludi ostavi nema onog koji će ga na pravi put uputiti. A zatim:

Svim muslimanima! Svim onima koji nisu ispunili svoje obaveze prema svojoj braći i sestrama u Čečeniji, onima koji trate svoje vrijeme u dunjalučkim "podvizima" dok muslimane kolju u Čečeniji i drugim dijelovima svijeta.