Islamski stav o glasanju na demokratskim izborima - šerijatski dokazi

Oni koji dozvoljavaju učešće na demokratskim izborima su na različitim nivoima zablude. Ima onih koji vjeruju da je demokratija neograničeno prihvatljiv sistem vladanja – a ovo su oni ekstremni – a ima i onih koji samo dozvoljavaju ovo učešće zasnovano na određenim pogrešnim tumačenjima i šubhama (sumnjama i zabludama) koje ćemo mi prokomentarisati ovdje.

Prva šubha:

Učešće poslanika Jusufa, alejhis-selam, kao ministra u vladi kralja Egipta

Uzvišeni Allah je rekao:

وَقَالَ الْمَلِكُ ائْتُوْنِىْ بِهٖۤ اَسْتَخْلِصْهُ لِنَفْسِىْ‌ۚ‌ فَلَمَّا كَلَّمَهٗ قَالَ اِنَّكَ الْيَوْمَ لَدَيْنَا مَكِيْنٌ اَمِيْنٌ قَالَ اجْعَلْنِىْ عَلٰى خَزَآٮِٕنِ الْاَرْضِ‌ۚ اِنِّىْ حَفِيْظٌ عَلِيْمٌ ٗ وَكَذٰلِكَ مَكَّنَّا لِيُوْسُفَ فِىْ الْاَرْضِ‌ۚ يَتَبَوَّاُ مِنْهَا حَيْثُ يَشَآءُ 

“I vladar reče: 'Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu' – i pošto porazgovara s njim, reče mu: 'Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.' 'Postavi me' – reče – 'da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.' I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio.”¹

Tako oni koji koriste primjer Jusufa, alejhis-selam, koriste ovo da pokažu da je on postao ministar u vladi kralja i oni na osnovu ovoga zaključuju da, ako je dozvoljeno postati ministar u nemuslimanskoj vladi, onda je sigurno dozvoljeno glasati za najmanje štetnog kandidata koji će postati član parlamenta da postupa u naše ime.²

Onima koji ovo koriste kao dokaz mora da je promaklo ono što je Jusuf, alejhis-selam, rekao svojoj dvojici drugova u zatvoru, prije nego što je preuzeo ovu poziciju:

اِنِ الْحُكْمُ اِلَّا لِلّٰهِ‌ؕ اَمَرَ اَلَّا تَعْبُدُوْۤا اِلَّاۤ اِيَّاهُ‌ؕ ذٰلِكَ الدِّيْنُ الْقَيِّمُ وَلٰـكِنَّ اَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُوْنَ 

“Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.”³

Pa kako bismo mi mogli reći o Jusufu alejhis-selim da bi se on kompromitovao (činio ustupke) i sarađivao u vladi sa onima koji propisuju ljudski donešene zakone, dok je upravo on bio taj koji je druge upozoravao na ovu stvar, govoreći:

اِنِ الْحُكْمُ اِلَّا لِلّٰهِ 

“Sud pripada jedino Allahu!”

Prvo, oni koji koriste ovaj primjer su u potrebi za dokazom da potkrijepe njihovu tvrdnju da zakon ove vlade nije bio u skladu sa Jusufovim, alejhis-selam, šerijatom (vjerozakon). A ne postoji ništa što ukazuje na to u samom primjeru.

Štaviše, prenosi se da je kralj, u čijoj je kraljevini Jusuf postao ministar, postao musliman.

Ibn Džerir et-Taberi bilježi da je Mudžahid rekao: “Kralj sa kojim je bio Jusuf je ušao u islam”.⁴

A El-Begavi je rekao: “Mudžahid i drugi su rekli: 'Jusuf alejhis-selam nije prestao da poziva kralja u islam, bivajući blag prema njemu, sve dok on i mnogi od njegovih ljudi nisu ušli u islam.”'

Također se prenosi da je sam Jusuf, alejhis-selam, bio vladar i da je njegova dužnost kao ministra bila da vlada Egiptom.

Ibn Džerir et-Taberi je zabilježio da je Es-Suddi rekao: “Kralj je zadužio Jusufa nad Egiptom i on je bio osoba od vlasti, i nadgledao je kupovinu i trgovinu i sve slične stvari. O tome govore Njegove riječi:

وَكَذٰلِكَ مَكَّنَّا لِيُوْسُفَ فِىْ الْاَرْضِ‌ۚ يَتَبَوَّاُ مِنْهَا حَيْثُ يَشَآءُ 

'I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio.' “

Također, on je zabilježio od Ibn Zejda da je, u vezi Njegovih riječi: “...boravio je ondje gdje je htio...” rekao:

“Dali smo mu vlast nad svime u čemu je bio (tj. u Egiptu), gdje god je htio od toga mjesta. On je u njemu činio šta god je htio. To mu je bilo darovano.”

A El-Kurtubi je zabilježio da je Ibn Abbas o Jusufu rekao: “On je sjeo na svoj krevet i kralj mu je prišao. Kralj je ušao u njegov dom sa svojom ženom i data mu je vlast nad Egiptom.”

El-Kurtubi je rekao:  “A kada je kralj Jusufu dao vlast nad Egiptom, on je bio darežljiv prema ljudima i pozivao ih u islam, sve dok mu oni nisu povjerovali i on je utemeljio pravdu među njima, tako da su ga i ljudi i žene voljeli. A od onoga što je došlo od Wehba, Es-Suddija, Ibn Abbasa i drugih su kraljeve riječi Jusufu, kada je vidio njegovu kompletnu mudrost u sprovođenju vlasti i širenju pravde: “Dajem ti vlast, pa čini šta god hoćeš. Mi smo samo tvoji sljedbenici. Ja ne odbijam da budem tvoj podanik i da ti se pokoravam i ja nisam ništa više nego jedan od tvojih podanika (sljedbenika).”⁵

Ako je ovo mogućnost – da je kralj prihvatio islam – i navođenje toga kao dokaz postaje upitno, onda će biti neispravno koristiti to, u skladu sa pravilom “Iza weredel-ihtimal, batule bihil-istidlal” (“Ako mogućnost raste, korišćenje toga kao dokaz propada”).

Štaviše, zakonodavstvo onih prije nas je zakonodavstvo za nas – prema većini učenjaka usulid-dina – samo ako se ne suprotstavlja našem zakonodavstvu. A ako bi osoba htjela da pretpostavi, radi argumenta, da Jusuf nije slijedio svoj sopstveni šeri'at, onda mi kažemo: “Da je on živ danas, ne bi imao drugog izbora osim da slijedi ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu 'alejhi we sellem.”

A što se tiče drugih različitih šubhi i opravdanja, većina njih se usredsređuju na primjenjivanje specifičnih poznatih pravila iz islamskog fikqa (prava).⁶

Fusnote:

1. Sura Jusuf, 54.-56. ajet

2. Ovo je pokazao autor članka “Glasati ili ne glasati” kada je rekao: “On (tj. Jusuf) je prihvatio ministarsku poziciju u vladi koja je sudila po zakonu mimo Allahovog zakona u cilju da postigne veće dobro. Prihvaćeno je od ovih učenjaka da u našem šeri'atu ne postoji ništa što se suprotstavlja ovakvom postupku ili ga derogira.”

3. Sura Jusuf, 40. ajet

4. “Džami' el-bejan 'an te'wil el-Kur'an”, 9. tom, 217. str.

5. “El-džami' li ahkam el-Kur'an”, 9. tom, 215. str.

6. Pogledaj “Šerh el-qawa'id el-fiqhijjeh” od Ahmed ez-Zerqa'a, 25.-28. pravilo

  Druga šubha u pogledu propisa o demokratiji: ''Bira se manja od dvije štete''

Ovo pravilo koriste oni koji dozvoljavaju učestvovanje na izborima kako bi sugerisali da je u glasanju za kandidata čija je politika u najmanjoj suprotnosti islamu - izbor manje od dvije štete. Ili oni kaži da je u potpunom ne-glasanju i (samim time) dozvoljavanju da prevagne lošiji kandidat - veća šteta (zlo) nego glasati za drugog kandidata čija je politika bliža islamu.

Kao što je slučaj sa većinom pravila islamskog fikha (prava), ljudi često navedu ispravno pravilo, a onda ga primjene ili neispravno ili u okolnostima gdje se ono ne bi trebalo primjenjivati. Greška onih koji koriste ovo pravilo je da ono može biti primjenjeno jedino kada je izbor neizbježan. Primjer ovog pravila je kad je neko suočen sa dvije opcije, koje su potpuno neizbježne, a od kojih je svaka nedozvoljena.

Tako, ako je osoba u situaciji da je prinuđena da izabere između dvije stvari od kojih su obe suštinski nedozvoljene – opcija koja je manje zlo treba da bude odabrana. Kao što je jedan brat naveo:

''Kada neko pokušava da primjeni ovaj princip na ovu situaciju, to je slično onome ko pije alkohol po sledećem scenariju: 'Brat pozove brata u svoju kuću. Tamo mu ponudi dvije čaše alkohola, jednu sa 50% alkohola i drugu sa 25% alkohola. Ovaj odabere ovu drugu'.''

A što se tiče učešća na ovim demokratskim izborima – ne postoji nikakva prinuda, tako da ne može biti opravdanja za činjenje ovog širka korišćenjem ovog opravdanja ''manje od dvije štete'' (što se tiče propisa glasača, njihov propis se razlikuje shodno njihovom stanju. Među njima ima onih koji ne znaju suštinu demokratije i samih izbora te ne ciljaju uspostavljanje na vlasti onih koji će propisivati zakone oprečne Šerijatu, ima i onih koji su obmanuti pojedinim strankama koje za sebe tvrde da su (pro)islamske, šireći u predizbornoj kampanji reklame poput ''Islam je rješenje'' (poput Ihvanul-muslimina), neki su obmanuti „šerijatskim dokazima“ uleme tirnskih arapskih režima. Drugi, oni ekstremni, glasaju da bi kandidati za koje glasaju propisivali zakone u njihovo ime, dozvoljavali ono što je Allah zabranio i zabranjivali ono što je Allah dozvolio. Nema sumnje da propis svih ovih glasača nije isti. Detaljnije o ovome pogledaj knjigu Selasiniju od šejha El-Makdisija, poglavlje „Dvadeset i šesta greška u tekfiru“ ili poslušajte audio predavanje sa sljedećeg linka: http://www.stazomislama.com/View-details/Pretjerivanje-u-tekfiru-vodi-u-kufr/687-Pretjerivanje-u-tekfiru-vodi-u-kufr-34.html, op. PV.).¹ Štaviše, kažemo da je odabiranje da se čini djelo širka – šaljući nekoga da sudi po ljudski načinjenom zakonu umjesto po Allahovom šerijatu – daleko gora šteta (zlo) nego uzdržavanje od glasanja u ovom tagutski-orijentisanom sistemu. Stoga bi to, zaista, bilo poput osobe koja bira 50% alkohola nad 25% alkohola.

_________________________________________

1. Čudno, čak i autor članka ''Glasati ili ne glasati'' koristi ovo opravdanje u članku, neposredno nakon prividnog slaganja da ovo pravilo može jedino biti primjenjeno kada je čovjek prisiljen da odabere između brojnih nedozvoljenih djela, kao što je rekao:

''Jedan od najosnovnijih principa na kojim je zasnovana vjera islam, je da, ako su pred čovjekom dvije štete (zla), i ako on nema izbora izuzev da učini jednu od njih - on onda suzbija (otjeruje) veću štetu (haram), čak i ako to znači činjenje manje štete (harama). Imam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao: 'Šerijat je objavljen da bi se postigle sve moguće koristi, da se spriječi što je više moguće štete i da se ona umanji. Cilj Šerijata je da dovede do najbolje moguće situacije (događaja) od dvije dobre opcije, ako već obje ne mogu biti postignute zajedno, i da suzbije

(odstrani) najgoru od dvije štete (zla) ako već obje štete ne mogu biti izbjegnute.' (Medžmu'ul fetawa, 23.tom. 343. str.)''

A nakon što je autor članka ''Zašto glasati i za koga glasati!'' upotrebio ovo pravilo da dozvoli učešće na demokratskim izborima, on je rekao:

''Jasno je vidljivo da su pojedinci nekada stavljeni u situaciju u kojoj su prisiljeni da donose odluke koje su u normalnim okolnostima smatrane neprihvatljivim, ili koje mogu biti daleko od njima sličnih, zbog činjenice da je to za njih najbolja dostupna otvorena opcija.''

  Treća šubha u pogledu propisa o demokratiji: ''Korist je veća nego šteta''

A ovo pravilo je slično prethodnom. Oni koji koriste ovo pravilo da bi dozvolili učešće na demokratskim izborima kažu da korist koja proizilazi iz odabira kandidata čija je politika najmanje štetna po muslimane – nadmašuje (preteže) štetu drugih kandidata, čija je politika žešća prema muslimanima.¹

Prvo, navodna korist iz odabiranja kandidata putem demokratskih izbora – dok je to širk, kao što je spomenuto – ne dozvoljava podsticanje na činjenje ovog djela. Ovo stoga što onaj koji učestvuje u ovom djelu u stvarnosti traži korist od Allaha, u isto vrijeme kršeći svetosti Njegovog tewhida. (Ovdje autor cilja na glasanje kojim glasač želi na vlasti uspostaviti one koji će u njegovo ime propisivati zakone oprečne Šerijatu, bivajući zadovoljan time (propisivanjem zakona mimo Allaha, dozvoljavanjem onoga što je Allah zabranio (blud, alkohoh, kamata), kao i zabranjivanjem onoga što je Allah dozvolio, a što parlamentarci rade. Što se tiče propisa glasača, njihov propis se razlikuje shodno njihovom stanju. Među njima ima onih koji ne znaju suštinu demokratije i samih izbora, te ne ciljaju uspostavljanje na vlasti onih koji će propisivati zakone oprečne Šerijatu, ima i onih koji su obmanuti pojedinim strankama koje za sebe tvrde da su (pro)islamske, šireći u predizbornoj kampanji reklame poput ''Islam je rješenje'' (poput Ihvanul-muslimina), neki su obmanuti „šerijatskim dokazima“ uleme tirnskih arapskih režima (u svim ovim slučajevima sam čin glasanja ne predstavlja širk). Drugi, oni ekstremni, glasaju da bi kandidati za koje glasaju u njihovo ime propisivali zakone oprečne Šerijatu i svjesni su i zadovoljni da ovi parlamentarci dozvoljavali ono što je Allah zabranio i zabranjivali ono što je Allah dozvolio (nema sumnje da djelo ovih glasača predstavlja veliki širk). Dakle, propis svih glasača nije isti, već se razlikuje od nijjeta i stanja glasača. Detaljnije o ovome pogledaj knjigu Selasiniju od šejha El-Makdisija, poglavlje „Dvadeset i šesta greška u tekfiru“ ili poslušajte audio predavanje sa sljedećeg linka: http://www.stazomislama.com/View-details/Pretjerivanje-u-tekfiru-vodi-u-kufr/687-Pretjerivanje-u-tekfiru-vodi-u-kufr-34.html, op. PV.).

A čak i ako bismo priznali da postoje stvarne koristi u učestvovanju na demokratskim izborima, ovo i dalje ne čini ovo djelo dozvoljenim. Kao što Uzvišeni Allah kaže:

يَسْـَٔـلُوْنَكَ عَنِ الْخَمْرِ وَالْمَيْسِرِ‌ؕ قُلْ فِيْهِمَآ اِثْمٌ کَبِيْرٌ وَّمَنَافِعُ لِلنَّاس وَاِثْمُهُمَآ اَکْبَرُ مِنْ نَّفْعِهِمَاؕ وَيَسْـَٔـلُوْنَكَ مَاذَا يُنْفِقُوْنَ ؕ قُلِ الْعَفْوَ‌ؕ كَذٰلِكَ يُبَيِّنُ اللّٰهُ لَـكُمُ الْاٰيٰتِ لَعَلَّکُمْ تَتَفَكَّرُوْنَۙ‏

''Pitaju te o vinu i kocki. Reci: 'Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, ali je šteta od njih veća od koristi'.''²

Allah je također rekao:

يٰۤاَيُّهَا الَّذِيْنَ اٰمَنُوْۤا اِنَّمَا الْخَمْرُ وَالْمَيْسِرُ وَالْاَنْصَابُ وَالْاَزْلَامُ رِجْسٌ مِّنْ عَمَلِ الشَّيْطٰنِ فَاجْتَنِبُوْهُ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُوْنَ

''O vjernici, vino, kocka, kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo. Zato se toga klonite, da biste postigli što želite.''³

U svom tefsiru prvog ajeta, Ibn Kesir je rekao:

''Što se tiče koristi od njih (od kocke i alkohola), ona je materijalna, uključujući korist za tijelo, varenje hrane, oslobađanje od izmeta, izoštravanje uma (odnosi se na kocku, op.PV.) donošenje lijepog raspoloženja i finansijske koristi od njegove prodaje. Također (njihova korist uključuje) zaradu od kockanja, koju čovjek troši na svoju porodicu i na sebe. Ali, ove koristi su prevagnute jasnom štetom koju oni prouzrokuju, koja šteti razumu i vjeri. Ovo je razlog zašto je Allah rekao: ''...ali je šteta od njih veća od koristi.'' ''⁴

I slično tome, čak i ako bismo priznali da u učestvovanju na demokratskim izborima može i postojati izvjesna korist,5 šteta po čovječju vjeru u činjenju ovog djela širka – slanjem nekoga da propisuje zakone, pored Allaha – je daleko veća po čovječje vjerovanje i vjeru nego bilo koje moguće koristi. I mi kažemo, sa svom sigurnošću, da je širk štetniji (kobniji) po roba nego bilo koje opojno sredstvo ili kockanje, i da su njegove posljedice daleko žešće (pogubnije).

Fusnote:

1. Autor članka ''Zašto i za koga glasati?'' je upotrijebio ovu logiku kada je rekao: ''Samo glasanje nije obavezno niti preporučljivo prema islamskom zakonu, već je cilj iza toga obezbjediti najveću korist za muslimane ili izbjegavanje zla.''

2. Autor članka ''Glasati ili ne glasati'' je naveo koristi koje on vidi u učestvovanju na demokratskim izborima, a onda rekao:  ''Sa time i u zaključku, mišljenje ovog autora je da zbog situacije sa kojom se suočavamo u našem životu danas, muslimani u Velikoj Britaniji se trebaju politički uključiti u različite nastupajuće izborne procese u cilju da postignu različite šerj'atske koristi.''

3. Sura el-Bekara, 219. ajet

4. Sura el-Ma’ide, 90. ajet

5. “Tefsir el-Qur'an el-'Adhim'', 1. tom, 345. str.

6. Ovo tek treba dokazati, jer ishod izbora nije poznat, niti je poznat ijedan postupak partije ili člana parlamenta koji osvoji vlast. Ono što je sigurno, međutim, je da osoba mora da se upusti (uplete) u djelo širka (ili kufra, op.PV.), kao što je spomenuto.

  Četvrta šubha u pogledu propisa o demokratiji: ''Djela se cijene prema nijetima''

A oni koji primjenju ovo pravilo kažu da, sve dok je čovjekov nijjet (namjera) da umanji zulum (nepravdu) nad muslimanima, ili da im obezbijedi (pribavi) nešto olakšanja, ili stvari poput ovih, onda ovo djelo postaje dozvoljeno. I oni kažu da, sve dok čovjek svojim učestvovanjem na demokratskim izborima ne želi da počini nikakvo zlo i sve dok je jedini nijjet da donese dobro – onda ovo dozvoljava djelo i čini ga pohvaljenim. I mi kažemo da ova greška¹ u logičkom razmišljanju nije preovlađujuća samo u temi o kojoj mi raspravljamo, već se ona također prožima kroz druge ozbiljne teme. Zato, mi ćemo mu posvetiti malo pažnje ovdje, inšaAllah.

Prva poenta je da grijesi zbog nijjeta onoga koji ih čini ne prestaju biti grijesi. Ebu Hamid el-Gazali, Allah mu se smilovao, je rekao:

''Grijesi: Oni ne mijenjaju svoju prirodu namjerom. Tako džahil (neznalica) iz općenitosti riječi Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem: ''Djela su (vrednuju se) prema namjerama'', misli da grijeh može biti pretvoren u dobro djelo dobrim nijjetom, kao što je slučaj sa osobom koja ogovara čovjeka da bi pridobila srce drugog čovjeka, hrani siromaha tuđim novcem, ili gradi školu, džamiju ili vojni kamp nezakonitim novcem, dok je njegova namjera da učini dobro. Sve ovo je džehl (neznanje). Dobar nijjet nema efekta, tj. ne može nikako opravdati činjenje grijeha. Zapravo, njegova namjera da učini dobro lošim putem – što je suprotno zahtjevima Šeri'ata – je sljedeće zlo. Pa, ako je on svjestan ovoga, onda je on tvrdoglav u pogledu Šeri'ata. Ali ako on nema znanja o tome, onda je on griješan što je džahil (neznalica), jer je traženje znanja obaveza svakom muslimanu.

Štaviše, kad već dobre stvari mogu biti poznate kao takve jedino Šeri'atom, kako zlo onda može biti dobro? Ovo je vrlo čudno. Zapravo, stvari u srcu koje ovo prouzrokuju su skriveni prohtjevi i unutrašnja strast.''

Onda je on nastavio i rekao:

''Ono što se da razumijeti je da ko god u neznanju namjerava da učini dobro putem grijeha, on neće biti opravdan, osim ako je nov u islamu i nema vremena u kome bi stekao znanje, a Allah Uzvišeni je uistinu rekao:

فَسْــَٔلُوْۤا اَهْلَ الذِّكْرِ اِنْ كُنْتُمْ لَا تَعْلَمُوْنَۙ‏

''Pitajte one koji znaju, ako vi ne znate.''²

I on (Gazali) je dalje rekao:

''Zato su njegove, sallAllahu 'alejhi we sellem, riječi: ''Djela se cijene prema namjerama'' ograničene samo na pokornost (dobra djela) i na mubahe (dozvoljena djela), ali se ne odnose na grijehe. Ovo zato što dobro djelo može biti preokrenuto u grijeh nijjetom. Također, mubah može biti pretvoren u grijeh (lošim) ili u pokornost (dobrim) nijjetom. Suprotno tome, grijeh nikada ne može biti pretvoren u pokornost (dobrim) nijjetom. Nijjet može jedino imati utjecaja na grijeh kada su drugi loši nijjeti

pridodati tome djelu, koji će povećati težinu tog grijeha i njegove kobne posljedice, kao što smo spomenuli u knjizi Pokajanja.''³

A u svom pobijanju fetwe šejha 'Abdul'Aziza bin Baza, koji je dozvolio da čovjek postane izaslanik (zastupnik) i dozvolio učešće na demokratskim izborima, zasnovano na pravilu: ''Djela se cijene prema nijjetima''⁴ – šejh 'AbdulKadir bin 'Abdil'Aziz je rekao:

''Rekao sam da je ova fetwa pogrešna, prema onome što smo naveli od El-Gazalija da grijesi ne postaju dozvoljenim samim nijjetom (namjerom). Osim toga, kufr je najveći od grijehova. Pa, ako je pristupanje parlamentu kufr, to neće postati dozvoljeno dobrim nijjetom. Ovo je zbog činjenice da je parlament sredstvo putem koga je primjenjen demokratski sistem. Stoga, poznavanje propisa o učešću u parlamentu ili biranju članova zavisi od poznavanja stava o demokratiji, stava koji opet zavisi od poznavanja njene stvarnosti.''⁵

Stoga, nijjet nije faktor u dozvoljavanju grijeha, sve dok je čovjek svjestan da je to grijeh. I on ne dozvoljava činjenje djela kufra ili širka, čak i ako je nijjet za ishod toga djela – korist ili olakšanje (oslobođenje) za muslimane. Ako bi ovo bio slučaj, onda bismo dozvolili prodavanje Biblija i kipova, da bi prihod bio doniran muslimanima u oskudici, a niko ne bi dozvolio ovakvu stvar.

1. greška u opravdavanju loših, zabranjenih djela (harama) dobrim nijjetom (napomena prevodioca na bosanski jezik)

2. sura En-Nahl, 43. ajet

3. ''Ihja' Ulumid-din'', 4. tom, 388. str.

4. A ova fetwa je izdata u magazinu ''Liwa el-islam'', br. 11, 1409. godine hidžretske, 7. str.

5. ''El-Džami' fi taleb el-'ilm eš-šerif'', 1. tom, 147. i 148. str.

  Peta šubha u pogledu propisa o demokratiji: “Naređivanje dobra i odvraćanje od zla”

Oni koji koriste ovo pravilo kažu da je glasanje za najmanje štetnog kandidata na demokratskim izborima, ili glasanje za njega na osnovu nekih njegovih dobrih političkih poteza koje su u suprotnosti zloj politici njegovih protivnika – oblik naređivanja dobra i odvraćanja od zla.¹

Naš odgovor na ovo je da je učestvovanje na demokratskim izborima samo po sebi – zlo, koje treba biti zabranjeno, jer ono teži (nastoji) da pomiješa strasti čovjeka sa Zakonodavstvom Allaha Uzvišenog.

A ako je ovaj koncept jasan u razumu čitaoca, onda će on uvidjeti da je argument da je glasanje za kandidata na demokratskim izborima – koje je kufr – jednako naređivanju dobra i zabranjivanju zla – koje je obavezno, upravo protivno i suprotno pravilu, koje je neispravno primjenjeno u samom startu.²

Od poznatih uslova naređivanja dobra i zabranjivanja zla je da ono (naređivanje i zabranjivanje, op.rec.) mora biti izvedeno putem dozvoljenih metoda. Tako, nije dozvoljeno ubiti čovjeka43 da bismo ga odvratili od krađe, i nije dozvoljeno uzeti novac od muslimana na prevaru, da bismo ga odvratili od plaćanja kamate, i nije dozvoljeno kidnapovati čovjekovu porodicu da bismo ih sačuvali od njegovog zlostavljanja. Ovo nije nepoznato onome sa najosnovnijim razumijevanjem naređivanja dobra i zabranjivanja zla.

Sljedeći uslov je da ishod (rezultat) tog naređivanja dobra i zabranjivanja zla ne smije rezultirati još većim zlom. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao:

“A ako oni koji naređuju (dobro) i zabranjuju (zlo) znaju da će ishod njihovog postupka imati nerazdvojivu mješavinu dobra i zla, onda im nije dozvoljeno da tako učine, dok oni ne procijene njegov rezultat (ishod). Ako će dobro biti preovlađujuće, onda bi oni trebali nastaviti sa time. Ako će zlo biti preovladavajuće, onda im je zabranjeno da to čine, čak i ako to zahtijeva gubljenje manjeg dobra. U ovom slučaju, naređivanje dobra koje bi rezultiralo mnogo većim zlom bi, ustvari, bilo naređivanje zla i unapređenje nepokornosti Allahu i NjegovomPoslaniku.” ³

A Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, je rekao:

“Zato, ako će nečije djelo naređivanja dobra i zabranjivanja zla voditi do onoga što je gore i mrže Allahu i Njegovom Poslaniku, onda nije dozvoljeno zabraniti ga, iako ga Allah mrzi (tj. to zlo) i mrzi onoga koji to čini."⁴

Tako su pokušaji da se zlo zabrani, od strane onih koji pozivaju učešću na demokratskim izborima, plaćeni cijenom kufra i nepokornosti. Pa razmotri vagu (mjerilo). Čak iako se slažemo sa našom braćom o užasnoj i teškoj situaciji sa kojojm su danas suočeni muslimani 'Iraka i drugdje, mi ovo vagamo sa djelom kufra u koji se pozivamo, sa nijjetom umanjivanja ovog tlačenja tih muslimana.

Uzvišeni Allah je rekao:

وَالْفِتْنَةُ اَشَدُّ مِنَ الْقَتْلِ

“A fitna je gora nego ubijanje.”⁵

Uzvišeni Allah je rekao:

وَالْفِتْنَةُ اَکْبَرُ مِنَ الْقَتْلِ

“A fitna je veća (teža) nego ubijanje.”⁶

 

A ovdje riječ fitna znači širk i kufr, kao što je došlo u knjigama tefsira. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao:

“Drugim riječima, ubijanje; čak i ako postoji zlo i šteta u njemu, onda u fitni nevjernika postoji zlo i šteta, koja je čak veća od te štete.”⁷

A šejh 'Ali el-Hudajr je u svome poglavlju “Pozivanje u šehadet 'La ilahe illAllah'“ spomenuo da je šejh Sulejman bin Sahman o ovim ajetima rekao:

“ 'Fitna' je kufr. Tako, ako bi se svi beduini i stanovnici gradova (tj. svi ljudi) borili dok ne izginu, to bi bilo manje štetno nego da oni postave taguta u zemlji, koji će suditi po

onome što se suprotstavlja šeri'atu islama.”⁸

Zato, nema sumnje: počiniti djelo kufra sa nijjetom umanjivanja štete (zla) po druge muslimane (čak i kada ova šteta dostiže stepen smrti i ubijanja)... Onda je kufr veće zlo i ne može biti učinjeno kao dio naređivanja dobra i odvraćanja od zla, jer zlo tog djela preteže (nadmašuje) zlo štete po muslimane.⁹

Fusnote:

---

1. Autor članka “Glasati ili ne glasati” spomenuo je ovo pravilo ne samo da bi dozvoli učestvovanje na demokratskim izborima, već da bi ga učinio obaveznim, kada je rekao:

“Brojni tekstovi iz Kur'ana i sunneta dokazuju da je naređivanje dobra i odvraćanje od zla suštinski dio vjere, i stoga je jedna od najvećih zajedničkih obaveza u islamu, kao što je Allah rekao: “Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio; naređujete dobro i odvraćate od zla, i vjerujete u Allaha.” (sura Ali 'Imran, 110. ajet) Zasnovano na ovome, obavezno je da svaki musliman promijeni zlo u svome životu. Nesumnjivo, ako imamo mogućnost da potencijalno odložimo i poremetimo planove onih koji su u moći, onda nam to postaje obaveza.”

2. A od najgorih stvari koje su došle u članku “Zašto i za koga glasati?” je bila autorova izjava:

“Neki muslimani bi mogli doći do zaključka da je uzdržavanje od izbornog procesa bolje za islam i muslimane. Ako je ovo ono u što pojedinac vjeruje, onda on ne bi trebao nametati svoje mišljenje drugim muslimanima, odvraćajući ih od glasanja ili insistirajući da napuste glasanje, dokazivanjem da je to djelo kufra. Ovo bi bilo ravno nepravdi i tlačenju (ugnjetavanju).”

Pa je li ovo isti autor koji je prethodno učinio obaveznim učešće na demokratskim izborima pravilom naređivanja dobra i zabranjivanja zla?! I je li to isti onaj koji sada brani onima od nas koji vide kufr ovog djela da odvraćaju muslimane od zapadanja u njega?! Pa čak i ako on ne vidi ovo djelo kao nedozvoljeno, kako on može braniti onim muslimanima koji vide jasan i očigledan kufr delegiranja poslanika (zastupnika) da propisuje ljudski načinjene zakone u njihovo ime u parlamentu kufra, tj. naređivanje dobra i zabranjivanje zla?!

Zašto njemu priliči da naređuje dobro (kako ga on vidi), dok nama nije dozvoljeno da zabranjujemo zlo (kako ga mi vidimo)?! I kako on naše naređivanje dobra i zabranjivanje zla može nazivati “nepravda i tlačenje (ugnjetavanje)”?! Zar on nije taj koji je nama “nametnuo svoje mišljenje”?! A nema sumnje da je ovaj pojedinac u ovom slučaju izvrnuo pravilo i da ga je uzeo kako njemu odgovara, da ograniči njegovu primjenu na one stvari, koje on vidi kao obavezne – čak iako je upravo on taj koji je upao u šubhu (pogrešno razumijevanje) u vezi ovog pitanja. Zato, ovaj bi se trebao bojati Allaha!

3. “El-emru bil-ma'rufi wen-nehju 'anil-munker”, 21. str.

4. “I'lam el-muwekki'in”, 3. tom, 4. str.

5. sura El-Bekara, 191. ajet

6. sura El-Bakara, 217. ajet

7. “Medžmu'ul-fetawa”, 28. tom, 355. str.

8. Vidi “El-džem”u wet-tedžrid fi šerhi kitab et-tewhid”, 121. str.

9. A ovo ima vezu sa sljedeća dva pravila, pa zato obrati pažnju na to kako su ona povezana

  Šesta šubha u pogledu propisa o demokratiji: "Nužda dozvoljava zabranjeno"

Oni koji koriste ovo pravilo kažu da su muslimani u situaciji darure (nužde), u kojoj činjenje nedozvoljenih djela – kao što je učestvovanje na demokratskim izborima – postaje dozvoljeno.¹

Što se tiče korištenja ovog pravila, onda čitalac mora znati da ono nije apsolutno. Ne, već postoje izuzeci i uslovljavanja ovog pravila, koje ga čine neprimjenljivim na učešće na demokratskim izborima.

Prvo, postoje stvari koje se ne mogu smatrati nuždom. Zato, čovjek mora biti oprezan da ne primjeni olakšicu ovog pravila na nešto što se čak ne može ni kvalifikovati kao nužda. A poznato je da su nužde od pet osnovnih kategorija: čovjekova vjera, čovjekov život, čovjekov um/razum (tj. duševno stanje), čovjekov rod (porijeklo)/čast i čovjekov novac (imetak).² Tako čovjeku nije dozvoljeno da počini blud ili da oženi nekoga koga mu je zabranjeno oženiti usljed seksualne strasti, i da onda svoj grijeh opravdava gornjim pravilom. Prema tome, vidimo da samo neke stvari potpadaju pod nuždu i da ne mogu sve stvari biti dozvoljene primjenom ovog pravila.

Drugo, kada dođe do kufra i širka, nema opravdanja učiniti ga zbog darure (nužde). Ovo je stoga što je činjenje kufra ili širka narušavanje jedne od kategorija same darure; čovjekove vjere, kao što je spomenuto. Štaviše, to je kršenje najveće darure od svih – čovjekove vjere. Pa kako čovjek može nastojati da opravdava očuvanje jedne nužde na štetu (račun) druge? Ne, već je jedino vrijeme kada je to dozvoljeno – onda kada je čovjek pod ikrahom (prisilom).³

I kako da gledamo u neke primjere gdje je dozvoljeno učiniti grijeh, zasnovano na legitimnoj (zakonskoj) nuždi, a onda da koristimo to poređenje da dozvolimo činjenje djela kufra ili širka?

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao:

''Zaista, stvari koje su zabranjene; od njih ima onih od kojih zasigurno šeri'at ništa ne dozvoljava, bilo to zbog nužde ili ne, kao što su širk, el-fevahiš (razvratne stvari), govor o Allahu bez znanja i bespravno tlačenje (zulum). Ovo su četiri stvari spomenute u riječima Uzvišenog Allaha: ''Reci: 'Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate'.''⁴ Tako, ove stvari su bile zabranjene u svim šeri'atima (vjerozakonima). Pored toga, Allah je poslao sve poslanike da ih zabrane i On nije dozvolio ništa od njih, ni u kojoj situaciji. Zbog ovoga je ovaj ajet objavljen u ovoj mekkanskoj suri (tj. na samom početku Objave).''⁵

Šejh 'Ali el-Hudajr navodi da je šejh Hamed bin 'Atiq rekao:

„'On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije.'⁶ Tako je uslovljeno, dok nužda postoji, da onaj koji to jede – čini to bez dobrovoljne nepokornosti i prijestupa (grijeha). A razlika između ta dva stanja (tj. između prisile i nužde) nije sakrivena (tj. poznata je i jasna).''

I on (Ibn 'Atiq) je rekao:

''Pa ima li u dozvoli strvine za onoga koji je u nuždi – ičega što ukazuje na dozvoljenost dobrovoljnog riddeta (otpadništva)?! I da li je ovo poređenje ikako poput poređenja sa time da čovjek oženi svoju sestru ili kćerku, zasnovano na dozvoljenosti slobodnome da oženi robinju, kada se boji bluda i nemogućnosti  (da oženi slobodnu ženu)? Tako je ova šubha i zabluda teža (gora) od poređenja onih koji su rekli: 'Trgovina je isto što i kamata'⁷''⁸

I šejh 'Ali el-Hudajr je nastavio:

Fusnote:

---

1. A iz gore spomenutog navoda autora članka ''Glasati ili ne glasati'' izgleda da on priznaje da ovo u osnovi nije dozvoljeno; međutim, izgleda da je on to smatrao nuždom, među ostalim stvarima, pa to dozvolio, kada je rekao:

''Neko može upitati: 'A šta ako se šeri'at ne primjenjuje, šta ćemo onda činiti? Imamo li ikakvu drugu opciju, pored onoga što je pred nama?'''

A autor članka ''Zašto i za koga glasati?'' izgleda da se složio, kada je rekao:

''...muslimani moraju nastojati da ostvare neophodna sredstva koja im omogućuju da postignu ovaj cilj.''

2. Vidi ''Fethul-bari'', 1. tom, 179. str.

3. A mi ćemo prokomentarisati ovo u okviru sljedećeg pravila, inšaAllah

4. Sura el-E'raf, 33. ajet

5. ''Medžmu'ul-fetawa'', 14. tom, 470. i 471. str.

6. Sura el-Beqara, 173. ajet

7. Sura el-Beqara, 275. ajet

8. ''Hidajet et-tariq'', 151. str.

9. ''El-džem'u wet-tedžrid fi šerhi kitab et-tewhid'', 121. str.

  Sedma šubha u pogledu propisa o demokratiji: ''Kufr je opravdan zbog prisile''

Oni koji koriste ovo pravilo pokušavaju da prikažu da je situacija (ako se ne izađe na izbore, op.rec.) toliko kobna da je to stvar ikraha (prisile).¹ A mi kažemo da, ako je čovjek istinski prisiljen da učestvuje na demokratskim izborima – onda bi ga ovo pravilo opravdalo i on ne bi imao krivice (odgovornosti) zbog činjenja toga.  Međutim, definicija i uslovi ikraha (prisile) ne postoje u situaciji koju razmatramo. Prvo, definicija ikraha zahtjeva da je čovjek bukvalno natjeran da učini nešto, a ne da on to dobrovoljno učini.

'Ala ed-Din el-Buhari je ikrah (prisilu) definisao kao: ''Primoravanje drugog čovjeka na stvari koje je odbio da uradi, kroz njegov strah da je onaj koji to (tj. prisilu) čini – u stanju da to (tj. svoju prijetnju) sprovede. Tako drugi postaje uplašen i njegovo zadovoljstvo je uklonjeno, zbog primjenjivanja (ove prisile).''²

A dr. Muhammed ibn 'Abdullah el-Wuhajbi je rekao: ''To je vrsta prisile koja se dešava nad samim prisiljenim i pojedinac zbog toga nema više mogućnosti ili izbora.''³

Prema tome, oni koji koriste ovo pravilo da dozvole učešće na demokratskim izborima ne mogu tvrditi da je ovo ikrah (prisila). A sama činjenica da se muslimani pozivaju da ovo djelo dobrovoljno učine – najjasniji je dokaz da oni nisu prisiljeni da ga počine.

Što se tiče uslova ikraha (prisile), Ibn Hadžer je rekao:

''A uslova prisile ima četiri. Prvi je da je onaj koji je čini u stanju da primjeni ono čime prijeti, dok je onaj kome se prijeti u nemogućnosti da odbije tu prijetnju, makar i bjekstvom. Drugi je da on ima jaku pretpostavku da će, ako on odbije (da se složi), ova prijetnja biti primjenjena nad njim. Treća je da je ono čime mu se prijeti – neposredno (trenutno). Tako da, ako mu se kaže: 'Ako ti ovo ne uradiš, sutra ću te tući', on se ne smatra prisiljenim. Izuzetak od toga je ako je on spomenuo vremenski period koji je veoma blizu, ili ako on ne odustaje. Četvrto je da od strane onoga kome se naređuje (koji je prisiljen) nije pokazano ništa što bi ukazalo na njegovo

dobrovoljno slaganje (sa onim što se od njega traži, op.rec.).''⁴

Stoga, ovo je ispravno pravilo i ako je čovjek istinski prisiljen da učestvuje na demokratskim izborima, ovo bi ga opravdalo od kufra koji je počinio time.

Međutim, jasno je da ono što se u ovom slučaju naziva prisilom ne odgovara definiciji ikraha (prisile), niti dostiže kriterijum za uslove ikraha da bi bilo validno.

Poenta u vezi prisile:

Ono što se dešava našoj muslimanskoj braći i sestrama na mjestima poput 'Iraqa i drugdje, mnoge od njih doista stavlja u situacije koje bi se kvalifikovale kao ikrah, i u definiciji i u slaganju sa njenim uslovima. A nema sumnje da su se ove stvari desile i da su Allahovi neprijatelji, Allah ih prokleo, torturisali (mučili), ubijali, silovali i sakatili naš narod. Svako ko čuje nešto od pojedinosti ovih incidenata, složio bi se da, ako je mnogo ovih muslimana bilo u ovakvim okolnostima i ako su bili prisiljeni da počine kufr u cilju da bi se ove torture zaustavile – onda bi oni bili opravdani gornjim pravilom.

Međutim, istina je da oni koji pozivaju u učešće na demokratskim izborima nisu prisiljeni od strane onih koji svugdje čine ova djela protiv naše muslimanske braće i sestara. A iz ovog razloga, nema primjenjivanja ovog pravila da se njime jednoj grupi muslimana u jednom dijelu svijeta dozvoli da učini kufr na račun onih muslimana koji pate na rukama njihovih neprijatelja u drugom dijelu svijeta. A ova grozna stvarnost ipak ne mijenja činjenicu da oni koji pozivaju u glasanje za članove parlamenta i oni koji glasaju za njih – nisu prisiljeni da to čine, niti su ispunjeni uslovi da se ovo zove prisilom.

Iz knjige „Šubhe u pogledu propisa o demokratiji“

Autor: At-Tibyan Publications

Prijevod: Ebu Ahmed

Obrada: Put vjernika

Šerijatska recenzija: Ebu Ubejde, prof. fikha

Fusnote:

---

1. A autor članka ''Zašto i za koga glasati?'' izgleda da koristi ovu terminologiju kada kaže: ''Jasno je vidljivo da su pojedinci nekada dovedeni u situaciju u kojoj su prisiljeni da donose odluke koje normalno mogu izgledati neprihvatljive...''

2. ''Kešf el-esrar'', 4. tom, 482.

3. ''Nawaqid el-iman el-i'tiqadijje we dawabit et-tekfir 'indes-selef'', 2. tom, 7. str.

4. ''Fethul-bari'', 12. tom, 311. str.